Ples i druge svečanosti bile su dobra prilika za ogledanje, biranje i iskazivanje sklonosti prema drugom spolu. Prvi znakovi simpatije dolazili su uvijek od strane mladića. Sve do novijeg vremena cure su bile nikako sramne, pobožne i ponizne. Do početka druge četvrtine stoljeća osobito se strogo nadgledalo ponašanje
obećene divojke, štokaže jedna kazivačica: Oko bi puten susrila muškoga, ođma mu se ukloni. Bože sačuvaj da bi cura smila proć blizu luđega momka oko bi imala svoga. Odma bi bila ukorna.
Tko je kome izabranica najbolje se vidjelo u plesu. Ako je mladić istu djevojku češće molio za ples, ako je s njom duže razgovarao, ili joj slao poruke po prijatelju, bio je to i njoj i drugima siguran znak da oće nju. Značenje razgovora potvrđuje jedna kazivačica: Ka bi bij a veliki blagdan, unda otiđi cura na ples. I vidi se: on nju uvik uzme u plesu i razgovara š njon. A drugovačije nisi razgovara s mladićen ako si plesa, malo si razgovara. I unda se je znalo!
Nedvojbeno očitovanje simpatije bilo je i to što je mladić neprestano tražio priliku da djevojku slučajno sritne: kad nosi užinu težacima, ide po vodu ili čuva brave. Kazivačice otkrivaju:
Oko se tija prikaza curi da je voli, unda bi odija za divojkon u pašu, pa bi njon ukra češaj s glave, ogledalo i’ žepa, ili bi njon diga igle iz ruku i razmrsija pletivo, a koji bi se sakrija iza kakve prstove di ga ona ne vidi pa bi se na nju ita piskin. Naklonost prema određenoj djevojci mladić bi pokazivao i na dernecima ili nakon povratka s nadnice tako što bi joj kupio maramicu, ogledalo, ukrasni češalj, prstenčić s lipin okon ili fjubu za vlase. Znao je on darovati i glavicu česmitoga luka slakoga ka cukar ili voće ako je znao daje to ono što njegova juba voli.
Iako je prihvaćanje razgovora, primanje poruka i sitnih poklona mogao biti znak djevojačkog pristanka, to ni iz daleka nije bila garancija za njezin konačan odgovor. Odlučujući trenutak bio je za oboje onaj kad bi joj mladić prišao i otvoreno je upitao: Ane ,Mare itd.. ti si meni puno draga, bi li ti pošla za me? Uz obvezatno crvenjenje lica i spuštanje pogleda, djevojka bi obično uzvratila: Odgovoriću ti na to drugi put. Ako se mladić njoj nije sviđao toliko da bi s njim dijelila svoj budući život, ona bi mu se kod drugog susreta lipo zavalila, pazeći da ga svojim odbijanjem ne uvrijedi. No bilo je i onih koje bi na drugi sastanak došle i ponšale se ka da je isprid nji crni Ciganin. Ako bi djevojka odbila ponudu zbog svoje nesigurnosti i sramežljivosti a ne zbog nekoga drugog mladića, njezino odbijanje nije moralo biti konačno. Djevojke su često pred ponudom oketivale da njin poraste cina i pristajile tek kad bi od očajnog mladića čule da on više za sriču neće zna dok ona neće bi njegova.
Ako se djevojka nije dala umolit, mladić njon odma nađi manu, pa isptvaj kakvu pismu daje ponizi. Neke je odbijanje natjeralo na odlazak u tudinu. Nesretni mladić bi tad djevojci poslao oproštajnu knjigu i pjesmom tugaljiva sadržaja koje bi ona čuvala cijeloga života kao dokaz, da njon ka divujki u selu nije bilo para. Jednu takvu pjesmu ostavio je prije odlaska u Ameriku zaljubljeni mladić djevojci koja se obećala drugomu:
Jubav prava, velemožna sila,
Vele ti je svita rastavila.
Ta sudbina stignit će i mene,
Jer za to bon moje srce vene.
da divica vidin na ijade,
A ni jedne za me ne imade.
Jer ni jedna nije meni mila,
Osin tebe, iz gorice vila.
Druzin mojin kad buden pivati,
U pismi ću tebe spominjati.
Tako i ti druge mladiće,
Veselit ćeš zbog ove pismice.
Mater moja i sestre rođene,
Bog njin da šta od njega žele.
One nisu dirale se ništa,
Juhav naša, jer je bila čista.
Pernati se orli zaličaše,
Proti nam i bilo i’ je više.
Više ostrag nego li u lice.
Nišan moga sili odoliti,
Morao san krila otvoriti
I odlazin od naši strana,
Ameriki priko oceana.
Ponekad djevojčino odbijanje nije bilo posljedica njezine volje nego nezadovoljstva roditelja, koji su od nje tražili da bira para prama sebi i svojoj famiji. Većini roditelja nije bilo drago da im ćer iđe za mladića iz sirotinske kuće ako se ima priliku udati za bogatijega. Odgovarali bi je i ako je mladić bija slaboga roda u moralnome i zdravstvenom pogledu. Obje strane gledale su je li ona druga kuća na dobru glasu, jer je bilo važno da udajom, odnosno ženidbom obitelj stekne dobre prijateje. Nisu se poticale ni veze prije odsluženja vojnog roka, jer je bilo mladića koji su djevojku vozali prija vojske, a po povratku oženili drugu, ali i djevojaka koje su u međuvremenu promijenile mišljenje. Iako su ostavljene djevojke duže čekale novu priliku, ne panti se da se ijedna koja se ka vezala nije poton udala. Držalo se da ni brak između pripadnika različitih vjera nije dobar. Posebice su roditelji na to upozoravali djevojke, jer su strahovali da bi udajom za čovjeka vire djevojka napustila selo i živjela brez pravoga vinčanja ili bila prisiljena promijeniti svoju vjeru. U dalmaciji je važilo pravilo jedan narod jedna vira, pa su stariji mladima uvik pelili da ide krst i krst, i nikako drugovačije. Konačno, djevojci je obitelj branila udaju, ili ju je barem nastojala odgoditi, ako bi bila prija reda, tj. ako je starija sestra bila još neudata, jer nije vajalo da sestra ide priko sestre. Isti razlozi mogli su se čuti i u mladićevoj kući ako su roditelji držali da im je sin neprilično zapeja za ženidbu.
Međutim, simpatiju i jubav koju bi mladi međusobno osjetili nije bilo lako osporiti. O tome najbolje svjedoče neki detalji prilikom odlazaka mladića u vojsku ili u svijet. Znakovito je bilo to koju će djevojku mladić prije odlaska pozdraviti, posebice ako ju je zbog toga morao tražiti po vinogradima i maslinicima, ili se penjati do planinskih pašnjaka, gdje je s drugim djevojkama čuvala ovce. Kad bi je konačno pronašao, u njegovu se ponašanju ništa ne bi promijenilo. Ako je bila u društvu s drugim djevojkama, pružio bi svima na isti način ruku i dodao na odlasku: Zbogon van divojke mlade, gojite se za nas. Međutim, svojoj bi simpatiji ipak uputio duži pogled i čvršće stisnuo ruku. Ukoliko se djevojci mladić sviđao, bio je to za nju nepobitan znak da ga treba čekati, pa bi u vrijeme njegove odsutnosti tvrdoglavo odbijala ponude drugih, tajući pravi uzrok čak i pred roditeljima. Koliko su stisak ruke, pogled i neka poruka djevojkama bili značajni, posvjedočila je jedna kazivačica govoreći da joj se i dan današnji čini da je njezina ruka u njegovoj, iako je od tog događaja prošlo skoro tri četvrtine stoljeća. Samo zbog tog stiska ruke ona je čekala njegov povratak punih deset godina. Kad se za njega udala, bila je u selu već odavno prozvana usidilicon.
Međutim, obično bi dugogodišnje čekanje završilo djevojačkim razočaranjem. Mladići bi u svijetu našli drugu, pa bi ili zaboravili da su neku djevojku iz rodnog mjesta naveli na čekanje, ili bi djevojci poslali knjigu u kojoj bi je oslobodili svake obveze i nadanja. Jedne takve pjesme prisjetila se jedna od kazivačica:
Jadna draga u dvorin prebiva,
Svaki danak pisma očekiva,
Sest miseci, niti danak više,
On joj pismo iz Amerike piše.
Ne piše joj o virnoj jubavi,
Nego da se od njega rastavi.
Evo draga učinin rastanak,
Od jubavi ti ne plači danak.
Vamo me je druga cura zavolila
…..
Ja je jubim i noću i danju,
Lipu moju kitu odabranu.
