Djevojke su bile čedne kao da ih nikako nema u kući.
Stid je bio biser ženske ljepote, tako da je za njih i najbezazlenija riječ ili čin značio nešto sramotno i nepristojno.
Poštivale su i slušale svakoga u kući i komšiluku, te rado prihvaćale svaki posao uz pjesmu i veselje.
Najčešće su bile čobanice i radile poljoprivredne poslove, a najviše oko proizvodnje duhana. Kad su išle za svojim stadima ovaca, nosile su obvezno svoju žensku rađu, a to znači da su čuvajući ovce plele, vezle i prele.
Najveća je sramota bila vidjeti djevojku koja ne nosi ništa u rukama od ženskoga ručnog rada.
A svaka kuća u kojoj je bilo djevojaka poznavala se i po svom vanjskom i unutrašnjem izgledu, jer je bila čistija i urednija od ostalih kuća u selu. Pred kućom je obično raslo i mirisalo djevojačko cvijeće, a najviše mesliđan ili bosiljak.
