Kad je već riječ o ovčarstvu, treba spomenuti i praksu na nekim jadranskim otocima (posebice Cresu i Pagu) na kojima je prevladavao drukčiji oblik stočarenja. Ondje su, naime, ovce bile cijele godine napolju, na otvorenom, i to same, bez pastirskog nadzora. Otočani su vlastite male pašnjačke površine ogradili kamenim ogradama i u njih stavljali po nekoliko ovaca na ispašu. Tijekom godine premještali su ih iz jedne ograjice u drugu, vodeći računa o tome da su zimi bliže moru, gdje je toplije, a u proljeće, kad se janje, što bliže kući. Nisu smjele biti predaleko ni u vrijeme laktacije, jer su ih vlasnice obilazile dvaput na dan radi mužnje. Te su ovce pogotovo morali vlasnici obilježiti svojim znakovima. Oblikom ureza i njihovim kombinacijama takvi su znakovi činili posebno simbolično pismo koje je bilo čitljivo svakom domaćem stanovniku.
U najvećem dijelu Hrvatske prevladavalo je, međutim, stajsko stočarstvo. Od planinsko-pašnjačkog razlikuje se po tome što stoka pretežito boravi u selu, noćeći u stajama smještenima uz kuću. Dok je u transhumantnome tipu bila riječ o ovčarstvu (manjim dijelom i o kozarstvu), stajsko je stočarstvo temeljeno na govedarstvu, konjarstvu i svinjarstvu. I u tim je stočarskim granama među hrvatskim seljacima do 18. st. prevladavao ekstenzivni način uzgoja. Ali od tog doba pomalo se proširuje spoznaja o kružnom načelu u poljodjelstvu po kojemu će više stoke proizvesti više gnoja time će se priskrbiti više uroda, što će pak omogućiti i veći broj stoke. Drugim riječima, intenziviranjem ratarstva poboljšavalo se i stočarstvo. Pa ipak, nešto od slobodnog boravka stoke u prirodi zadržalo se još u prvim desetljećima 20. st.
