Uz poljodjelstvo, seosko se privređivanje dopunjavalo s još nekoliko djelatnosti koje skupnim pojmom označujemo kao rukotvorske vještine. Riječ je o obradbi i preradbi različitih sirovina od kojih se dobivaju proizvodi nužni u mnogim segmentima svakidašnjeg života. Sirovine su mahom potjecale sa seljačkog posjeda poput tekstilnih biljaka, slame, životinjskih koža i si., ili su se uzimale iz neposredne prirodne sredine poput šiblja, debla, gline i dr.
Cijela se proizvodnja može donekle razlikovati s obzirom na način stjecanja tehnološkoga znanja proizvođača, posjedovanja alata te distribucije proizvoda. Jednoj skupini pripadaju rukotvorine koje su manje-više znali izraditi svi seljaci, a tim su umijećem ovladali izravnim usvajanjem u obitelji. Alati za preradbu nalazili su se u kućanstvu, a proizvodi su se izrađivali isključivo za potrebe ukućana. Drugu su skupinu rukotvorina izrađivali pojedinci u seoskoj zajednici koji su se, uz poljodjeljstvo, bavili i nekim rukotvorstvom. Raspolagali su većim znanjem koje se temeljilo na nadarenosti ili sklonosti za određenu vještinu te boljim alatom. Rukotvorine su od svojih suseljana većinom namirivali u naturi, tako da su im naručitelji “plaćali” poljodjeljskim proizvodima ili su im pomagali u agrarnim poslovima. Najzad, treću skupinu čine obrtnici kojima je to umijeće bilo glavnim zanimanjem, pa su i prošli neku poduku za nj. Raspolagali su specijalističkim alatom i uređajima, katkad i posebnom radionicom. Mogli su biti seljačkog podrijetla i njihovi su proizvodi bili namijenjeni seoskim kućanstvima, ali su ih naplaćivali novcem.
