Običaj tkanja prtenine i suknenine nam dolazi iz like i krbave, opisat ćemo kako su to radili naši stari u njihovo vrijeme.
Prtenina: Za prteninu izvadati treba konoplje i lana (“ketena”). Po Lici i Krbavi je običaj, da se sav posao oko tkanja i priprave za isti isključivo ženama povjerava, jer si muške glave ispod dostojanstva smatraju sjesti za “taru” (“krosna, stative, prit-kivač”), da tku; ili čak da primu preslicu i vreteno (“vrteno”) u ruke, pa da predu “povesmo” (“vlas”) i kudelju.
Koliko ima u kući bilo žena ili odraslih djevojaka, svaka imade pobaska svoje konopljeno ili laneno sjeme, pa ga na svoj “razor” (“jazor”, slog) oko polovine svibnja posije; po tom svaka ima svoju česticu konopljom ili lanom (ketenom) posijanoga zemljišta, što svaka sama najpomnije (u koliko to sama razumije) obdjela.
Kad je zemljište priređeno, svaka ženskinja iznese sjeme u svojoj torbi, te po narodnom običaju u njemu nekoliko kokošjih ili tučjih jaja, pa ga preda sijaču, da ga sije. Sijač posije, a jaja su njegova. Čim je posijao sjeme ide u kuću i traži u planinke (gospodarice) masla, te peče kajganu (“cvrće”). Razbijajuć jaja jedno o drugo, viče te viče neprestance: Cvrk! Cvrk! Cvrkću, ne zoblju! Tobož da ne bi ptice sjemena pozobale. Porazbijana jaja ulije u tavu u kojoj se je maslo “ucvrkalo”, te pjeva:
Ražom tava, masna brada,
Bit’ će puno vlakna! –
Vele, da se sjeme mora tako sijati, da pod četvorni palac dođe bar devet zrna, ili tako gusto, da bi ga vol mogao lizati. Među konopljenim biljkama jedne su cvatuće, a druge su sjemenjače. Prve se izbiraju i zovu se prve konoplje ili “izbiračice” (cvatućice), a druge se gule, i zovu se stražnje konoplje ili “glavače” (sjemenjače). Kad se konoplje radi sjemena samo po gdjekoja u kupus i grah ili kamo drugdje na rijetko posiju, zovu se: “stopače, stabljače.” I Sve konoplje sabiru se u “kite”, pa pošto se sjeme otuče, vežu se kite (“ručice”) u snopove, al pobaško: prve za sebe, a stražnje za sebe.
Konoplje složiti u “kućicu”, to se veli kad se čupaju, pak se kite ustoboče nasloniv jednu na drugu poput piramide; dočim se to kod prosa i helde zove “stav”, npr. proso “ustaviti”, a konoplje “ukućiti”.
Pri izbiranju prvih konopalja desi se, da se pogdje-koja konoplja satare bilo ljudskom nogom, bilo tečajem rasta udža ih vrijeme mnogo prekršiti, te tako slomljene padnu po zemlji i osuše se. Kad se dignu sve konoplje, onda se uzmu grablje, pak se pograbe i one slomljene, što ih zovu “oljvine”.
Konoplje se “kisele” ili moče u “močilu” svezane u snopove, a lan (keten) ili se moči, ili rosi, tj. razgrne se, da rosa po njem pada. Naš narod veli: Mokar je, kano da je konoplje kiselio (topio, vadio, močio).
Konoplje ili lan, kad se izvade iz kiselenja, osuše se, pak se onda “stupaju” obično na “vari” pri lijepu vremenu. Da se bolje satrti mogu, moraju se grijati, a to biva u “grijačnici” (ili “somiću”) koji mora biti blizu stupe. Grijačnica je, gdje se nemože naći ovijena litica (suvozid), obzidana jamica. Na zidu je proštena (prutena) ili pletena ljesica, na koju se konoplje ili lan metnu, te se opet čim pokriju, a u jamici se loži vatra od onakovih tvari, koje ne dadu puno plamena, već tinjanjem gore, kao što su izkopani panjevi od starih posječenih dubova.
Kad se konoplje ugriju, onda se meću u stupu, a kod stupe moraju biti dvije osobe: jedna stupa (tuče – mlati), a druga prevrće ručicu izmed stupinih zubi.
U našega su naroda stupe isljučivo sve od drva, a ima ih ručnih i nožnih, zadnja je većinom u porabi za stupanje, a prva za protiranje (stupanje) lana i konoplje. Ručna stupa sastoji se iz dva glavna dijela. Kod a uhvati se desnom rukom za gornji dio “trlac” zvani, a kod b metne se ručica na zube donjeg dijela “trlica” zvanog, te se udara.
Nožna stupa sastoji se opet iz dva glavna dijela tj. gornji dio A zovu trlac, a donji dio stupe B zovu “ležaja”. Donji dio učvršćen je u zemlji, đočim se gornji dio metne u “panoge” donjeg dijela “ležaje” tako, da “vratioce” dođe u škulje (panoga ležaj ). Medu panogmna ležaje iskopana je podublja jamica da se može trlac zijevom gibati – poput dvorame poluge Pokraj stupe sa obe strane udarene su sošice, a vodoravno je na iste metnut kolac — taj se zove “sljeme”, a treba a naslonjač nabijalji. Kod nožne stupe trebaju dvije osobe i to: “nabijalja” i “držalja”. Držalja drži ručicu med zijevom stupe, a nabijalja prebire nogama, te tako tare konoplju i luči “pozder” od prediva. Sa pozderom odbije stupa od ručice nešto vlakna, pa to narod “obojinom” nazivlje.
Žene i djevojke predu, što u kućama po danu, a većim dijelom noćju u prelu. Djevojke i mlade snaše predu obično vlas, a starije žene i babe “glođu kudeIju”.
Opredenom veli se “pređa”.
Na prelo sakupe se obnoć djevojke, žene, pa i babe, da predu vlas i glođu kučinu, a dođe i momaka za ašik, mladih i starijih ljudi na eglen (divan). U najveću komšijinsku kuću posjedaju u jeseni za topla vremena oko vatre, a u zimi u sobi pri žmirkajućoj lučerdi.
Pređu motaju sa vretena ili druge na “rašak”
(“motovilo, matazalo”). Namotana pređa razbraja se, te čine: tri žice jednu “čišmenicu” dvadeset čišmenica jednu “pasmu”. Deset pašama čini “polutak”, a dva polutka ili dvadeset pašama “rašak”, na koga se šest lakata osnovati može.
Tko sječe matazalo,
Onog kolje vukazalo!
Bila žena lijena do zla boga za presti, pa ju uvijek boljela peta, da ne češlja vune. Izgovarala se je čovjeku: sad, da ne ima prešlice, sad vretena, sad ovog ili onog,’ i napokon, da ne ima niti motovila (matazala). Moj ti dobri čovjek sjekiricu u ruke i reče: Ženo! idem ti sad usjeci matazalo. Žena ne budi lijena, preteče ga, te se stulji u bližnji grm. Cim on počeo sjeći, a ona će onako na vučiju:
A — u — u! zavijati, te podvikivati:
Tko sječe matazalo,
Onog kolje vukazalo!
Moj ti junačina kapu u šake, pa bjež kući praznih šaka glavom bez obzira. Došav kući, što no riječ, bez duše, pripovjedao je svu nezgodu svojoj ženi. Ej, samo kad je tvoja živa I ramenu glava, lako je za matazalo!
Do prtenine pleteno platno se nazivlje, ako je:
I. “Osnova” vlas i “potka” vlas = “jednako platno”.
II. Osnova vlas a potka pamuk = “pamučno platno”.
III. Osnova vlas i finija kudelja, a potka kudelja = “napolica”.
IV. Osnova kudelja, potka kudelja od kučina, oljvina ili obojina = “prosto platno” za vreće, “stelje”, “kanavače” i “ponjave”. Ponjava je vrst pokrivača – plahta.
