Neredovit i ne osobito važan dio gospodarske djelatnosti bio je lov. Njime se donekle dopunjavala prehrana i priskrbljivala sredstva za pučku medicinu (poput puhove ili veprove masti). No, najvažnija mu je bila svrha obrana od štetočinja. Usto, bio je to način razonode muškome svijetu. Pritom valja naglasiti da su seljaci pretežno lovili pasivno, primjenjujući pri hvatanju životinja različite oblike zamki i stupica. Predmet lovačkoga interesa bile su ptice -kos, sjenica, jastreb, divlja patka, divlja guska, fazan i si., kao i sisavci – zec, kuna, lisica, tvor, sma, divlja svinja, vuk, medvjed k tome i kućni miš te puh.
Ptice su najčešće hvatali s pomoću jednostavnih klopki, oslonjenih na labavo postavljen štapić. Kad bi ga ptica, namamljena mekom, pomaknula, klopka bi je svojom težinom pritisnula ili pak svojim volumenom posve poklopila. Mogla je to biti koso nagnuta kamenu ploču, običnu košara ili sito, kao i izdubena i očišćena tikvu.
Osim klopkama, ptice su hvatali i zumkumu s petljama, napravljenima od konjske strune ili žice koju je kut’ kad napinjao savijeni gipki prut ili mlado drvo. Mamac je mogao biti i običan klip kukuruza, opskrbljen petljom. Ptica, namamljena zmjem, gurnula bi u petlju glavu ili nogu, u ova bi se, promjenom položaja klipa, napela. Ili bi se puk daska s petljama prislonila na kolce u vodi; plivajući ispod nje divlje bi se patke ili guske zapetljale u omču, potegnuvši pritom dasku, koja ih je poklopila.
Neki su umjeli uhvatiti ptice na lijepak, ponajviše pripremljen kuhanjem imelinih bobica. Taj su način lovu kombinirali i s vabljenjem ptica, izvodeći primamljive zvukove sviralom od lijeske. U gustom šašu močvaru hvatali su ih razapetim mrežama. Nasuprot svim tim, pasivnim načinima, bio je poznat i jedan aktivan. Neki su, naime, vješti lovci gađali ptice – golubove, vrane, grlice – kamenjem, služeći se praćkom.
Za lov sisavaca iskopali bi obične jame, uz površinu uže, a pri dnu šire, dopunili ih zašiljenim kolcima i zamaskirali lišćem, pa bi se progonjene zvijeri (vuk, medvjed, vepar), upavši u njih, i nabole. Pri hvatanju zečeva, lisica ili tvorova rabili su zamke s omčom od žice, a tvorovima su namijenili i šuplju klopku s pomičnim vratima. Isti je, samo manji oblik takve stupice bio namijenjen i miševima. Usto je u širokoj uporabi bilo i jednostavno podmetanje oraha pod lonac, pa kad ga je miš grickajući pomaknuo, lonac bi ga poklopio.
Stupice su obično namještali pred životinjske duplje. Takav je bio, primjerice, izdubeni panj, postavljen pred sam otvor jazbine. Prolazeći pri izlasku kroz njega, zvijer bi pomaknula i uređaj, povezan s okomito postavljenim stupom, koji ju je svojom zašiljenom oštricom i težinom usmrtio. Slično je djelovala kamena kugla, postavljena iznad lisičjeg brloga. Ili su dvije polovice teške klade, uglavili između stabala i poduprli ih labavim štapićem, postavljenim kraj meke. Medvjed, lisica ili kuna pri posezanju za mamcem pomaknuli bi štapić, izazvavši padom gornje klade smrtonosni udarac po šiji.
Osim takvih jednostavnih uređaja seoski su lovci postavljali i sklopne stupice na pero, nabavljene od kovača. Sastavljene su od dvaju nazubljenih, željeznih polukrugova, koji su perima povezani s donjim krugom. U stanju mirovanju oba su polukruga rastavljena i položena preko kruga. Kad se, međutim, dotakne meka, postavljena u sredini, aktiviraju se pera podižući polukrugove, koji se sklope oko noge neoprezne životinje.
Vukovima je bila namijenjena i oveća klopka koju su seljaci sami izradili kao ogradu od prepletena pruća. Sastojala se od dvaju koncentričnih krugova. U središnji su krug, zatvoren običnom lijeskovom ogradom, postavili živo janje ili jare kao mamac. Drugi je krug, otvoren samo na jednom mjestu, opasivala ograda s upletenim zašiljenim kolcima koji su stršali u smjeru suprotnom od ulaza. Privučen meketanjem vuk je kroz otvor ušao u koridor, ali zbog izbočenih kolaca koji su mu priječili da se okrene nije više mogao izaći.
I pri lovu sisavaca primjenjivao se jedan aktivni način, temeljen na gonjenju i umaranju zvijeri. Poduzimali su ga zimi, u vrijeme kad duboki snijeg zbog nagla zatopljenja postane mekan i težak. Dočekavši taj čas, lovci su na noge stavljali krplje, kružne ili četvrtaste podloge, napravljene od prepletena pruća ili daščica. Tako povećanom površinom stopala olakšavali su trčanje, pa su mogli goniti srnu, kunu, čak i vepra, sve dok premorena životinja nije klonula u snijeg. Tad su je hvatali golim rukama. Znatno manje viteškim doima se ručno hvatanje fazana kojima bi podmetnuli kukuruzno zmje namočeno u rakiju. Opijene, napola klonule ptice, jednostavno bi pokupili.
Kad je lovac krenuo u akciju, vrijedilo je nepisano, uli svima znano pravilo da mu nikako ne treba poželjeti sreću u lovu.
Već smo pisli o ovoj temi možete pročitati: Lov i lovački pribora naših djedova kroz povijest
