Kao i većina folklornih društava prilikom svoga osnutka KUD „Vinčica“ susreo se s problemom nabave narodnih nošnji. Na području mjesta Belajske Poljice, što zbog ratnih stradavanja, što zbog nemara ljudi i slabe osviještenosti o potrebi čuvanja svojih korijena, originalnih primjeraka narodnih nošnji bilo je vrlo malo sačuvano.
Poneki dijelovi mogli su se pronaći kod pojedinaca na tavanima ili kod žena koje su se davno udale iz Belajskih Poljica u mjesta koja nisu bila direktno zahvaćena Domovinskim ratom. One bi prilikom udaje sa sobom uzimale (kako se to kod nas kaže „donesle u miraz“) narodnu nošnju koju bi obično sačuvale za uspomenu.
U prvim godinama postojanja društva članovi su nastojali prvenstveno kompletirati nošnju po uzoru jedni na druge ili na članove susjednih društava budući da nekoliko susjednih mjesta ima identičnu ili vrlo sličnu nošnju.
Tek u proljeće 2001. godine nakon što je Ministarstvo kulture odobrilo sredstva za izradu i rekonstrukciju narodne nošnje započelo se na inicijativu voditeljice Nikoline Radočaj terensko istraživanje i prikupljanje starih fotografija te su obavljeni razgovori sa najstarijim mještankama Belajskih Poljica.
Najdragocjenije podatke dala je jedna od najstarijih žitelja Draga Papa rođ. 1914. godine koja se i dan danas vrlo živo i slikovito sjeća kakav je bio život u Belajskim Poljicima i kako su se nekad oblačili njegovi stanovnici. Osim nje informacije o nošnjama dale su i Dragica Gojak rođ. Papa (rođ. 1929. god.), Ana Kostadin rođ. Štefanac (rođ. 1934. god.) te Ruža Dubić rođ. Pekić (rođ. 1933. god.).
Nakon gotovo godinu dana prikupljanja fotografija i informacija sa terena stupilo se u kontakt sa Posudionicom i radionicom narodnih nošnji u Zagrebu. Voditelj radionice g. Josip Forjan prihvatio je poziv društva i posjetio Belajske Poljice u jesen 2002. godine. Tom prilikom dogovorena je suradnja između Posudionice i KUD-a „Vinčica“ na projektu rekonstrukcije najstarije poznate varijante narodne nošnje našeg kraja koja prema sačuvanim fotografijama datira sa početka 20. stoljeća.
Rekonstrukcija se odvijala u nekoliko faza; prva faza bila je skeniranje, povećavanje i obrada prikupljenih fotografija kako bi se dobila što vjernija slika i nacrt veza te vrste platna. Druga faza obuhvaćala je izbor platna i izrada veza.
Cjelokupni posao vezenja sa izuzetnim entuzijazmom i veseljem odradila je naša članica Dragica Papa (rođ. 1955. god) koja je tehnikom „ručnog štikanja“ izvezla nošnju. Inače gđa. Dragica se cijeli život bavi različitim izradama ručnih radova (Wiehlerovi gobleni, šlinganje, šivanje, heklanje i dr.).
Od osnutka društva posvetila se šivanju narodnih nošnji, a od 2000. godine počela je rekonstruirati gumbe za ženske lajbake (za izradu jednog gumba potrebno je 4 sata rada op.a) Svoje znanje gđa. Dragica marljivo prenosi svima koji od nje zatraže savjet i pomoć oko izrade nošnje.
Treća faza bila je šivanje nošnje i izrada replika nakita te čizmica. Ta faza u potpunosti je povjerena Posudionici na čelu s g. Forjanom i njegovim suradnicima.
Cijeli projekt rekonstrukcije trajao je ukupno 3 godine i završio je u proljeće 2004. godine.
šivanje narodnih nošnji
Već u lipnju 2004. godine naša članica Ivana Fudurić na manifestaciji „Izbor za najljepšu djevojku u Republici Hrvatskoj“ na Brodskom kolu nosila je upravo rekonstruiranu nošnju i kao predstavnica Karlovačke županije pobijedila i proglašena najljepšom djevojkom u narodnoj nošnji Republike Hrvatske za 2004. godinu.
To je ujedno bilo i najveće priznanje za naš rad koji smo zajedničkim snagama priveli kraju.
Do sada je rekonstruirano ukupno 7 kompletnih nošnji (2 muške i 5 ženskih nošnji) te pojedinačno više dijelova narodne nošnje (ženske čizmice, ženske cipele, muški i ženski opanci, muški i ženski lajbaki, muški i ženski zimski kaput, glavnjak – ženski rubac, pas – tkanica i dr.)
Na svim rekonstruiranim nošnjama vez izrađen tehnikom „ručnog štikanja“ djelo je zlatnih ruku naših članica Dragice Papa (rođ. 1955. god) i Zorice Papa (rođ. 1960. god).
Rekonstruirane nošnje vlasništvo su KUD-a „Vinčica“ i čuvaju se u prostorijama društva u vatrogasnom domu Belajske Poljice. Nošnje se ponajprije koriste za revije narodnih nošnji budući da još uvijek nemamo dovoljno kompleta rekonstruiranih nošnji najstarijih varijanti (tzv. duge nošnje) da bismo ih uvrstili u redovne nastupe koji izvodimo na smotrama.
1) Najstarija poznata varijanta ženske nošnje Belajskih Poljica:
sastoji se od dvije podkrilnice (podsuknje) izrađene od domaćeg platna, dugačkih krila (sitno plisirana „naknjigana“ suknja) koja se početkom 20. st. nosila do gležnja.
Preko krila je zastor (pregača) od „bele prejice“ (domaće platno istkano od tvornički bijelog pamuka) izrađen tehnikom „štikanja na ruku“ i na čijim je rubovima prišivena bijela čipka (šlinga).
Zastor se sastoji od dva platna, dvije pole sastavljene po duljini, u pojasu su gusti nabori, a platno je raspušteno i slobodno pada po krilima. Svaki zastor ima ispod nabora nekoliko redova poprečnih porubaobrubica. (po broju obrubica i načinu veza su žene isticale razliku u pregačama).
Oko pojasa je žuti pas (tkanica). Na sebi ima bluzu od bijelog domaćeg platna sa bijelim vezom na prsima i rukavu (za razliku od klasičnog opleća ove bluze su imale uske rukave što se može vidjeti i na fotografijama). Oko vrata je visoka kragna – šmižlin vezen u bijeloj i plavoj boji.
Od ukrasa mlada žena nosi repliku bisera.
Na glavi ima crveni glavnjak (znak udane žene), a na nogama čizmice.
šivanje narodnih nošnji
2) Ova djevojačka nošnja je donjim dijelom identična nošnji na fotografiji br. 1, ali sa svilenom bluzom u boji. I u ona vremena djevojke su nastojale raznim detaljima istaknuti razlike između nošnji koje su nosile; brojem obrubica (poruba) na krilima (suknjama), različitim vezom na zastorima (pregačama) i opleću(košuljama), raznim dezenima rubaca, nakitu i sl.
Oko vrata ima repliku dukata, na glavi djevojačku pletenicu, a na nogama čizmice.
Ove dvije nošnje rekonstruirane su na osnovi najstarije pronađene fotografije (oko 1916. god.) na kojoj su 4 sestre iz obitelji Papa iz Belajskih Poljica (inače prezime Papa autohtono je prezime iz mjesta Belajske Poljice op.a.)
S lijeva na desno: Jana – najstarija od sestara, rođ. 1896. god, Dora
(u vrijeme fotografiranja udana žena, Mara i Kata)
šivanje i rekonstrukcija narodnih nošnji
3) Ova nošnja izrađena je od domaćeg platna „bele prejice“ i ukrašena plavim vezom tehnikom „štikanja na ruke“.
Mlada žena nosi podkrilnicu(podsuknju), krila (suknju), šlingani zastor (pregača) vezen plavim koncem.Zastor se sastoji iz dvije pole domaćeg tkanja (lan, pamuk), a sprijeda ga ne spaja šav već uska „heklana“ čipka.
Oko pojasa ima žuti pas (tkanicu). Mlada žena nosi opleće (košulju) vezenu plavim koncem također tehnikom „štikanja na ruke“. Na sebi ima lajbak (ženski kratki prsluk izrađen od plave vunene tkanine, vezen uskim srebrnim i crnim trakama – srmom, kopča se sprijeda metalnim kopčicama i pletenim petljicama preko opšivenih gumba)
Od nakita ima repliku škuda (srebrni novac), a na nogama nosi čizmice.
Na glavi ima glavnjak – znak udane žene preko kojeg su se obično stavljali rupci (marame od svile, vune, obojene opamučne tkanine) ili pečice (marame od bijelog tvorničkog pamučnog platna ukrašene vezom).
Glavnjak plave boje nosio se u žalosti – koroti.
šivanje i rekonstrukcija narodnih nošnji
šivanje i rekonstrukcija narodnih nošnji
4) Slijedeće nošnje najmlađi su primjerci i pripadaju generaciji nakon drugog svjetskog rata.
Ovo žensko ruho naziva se tumbanina.
To je bijelo tvorničko pamučno platno koje se nazivalo tumbano – pretpostavlja se da naziv dolazi od postupka u procesu izbjeljivanja platna kada se pamučno platno velikom brzinom ubacuje – tumba (tumbati, tur. – preokrenuti, prevrtati) u jame s otopinom za izbjeljivanje…“ (Jana Mihalić, Narodna nošnja u okolici Karlovca 2)
Do početka drugog svjetskog rata nošnja je dosezala gotovo do gležnja, a oko 1940. godina započinje razdoblje kraćih nošnji. U modu dolaze i cipele.
šivanje i rekonstrukcija narodnih nošnji
Ova nošnja izrađena je od bijelog tvorničkog platna ukrašena vezom u boji – tehnikom ručnog „šlinganja“ na fertunu(pregači) i bluzi (košulji). Ispod krila (suknje) djevojka nosipodkrilnicu (podsuknju).
Oko pojasa ima žuti pas (tkanicu), a na bluzi plavi vunenilajbak (prsluk) vezen crnim i srebrnim uskim trakama (srmom).
Na glavi nosi crveni rubac „na rože“, a na nogama čižmice.
šivanje i rekonstrukcija narodnih nošnji
Slijedeća se nošnja razlikuje od prethodne po tehnici veza. Ovdje je to tehnika „mašinskog štikanja“ sa bijelim koncem.
Djevojka nosi opleće (košulju) i šmižlin (visoka kragna). Od nakita nosi crvene koralde.
Na glavi nosi djevojačku pletenicu, a na nogama čižmice.
šivanje i rekonstrukcija narodnih nošnji
5) Zimska ženska svečana nošnja ima podkrilnicu, krila,sametni fertun vezen u boji, opleće, sametni kaput iplišasti rubac. Na nogama ima čižmice.
šivanje i rekonstrukcija narodnih nošnji
6) Zimska muška svečana nošnja sastoji se od suknenihlača (hlača), rubače (košulje) vezene plavim koncem tehnikom „štikanja na ruke“, lajbaka (tamno plavi vuneni prsluk, ima tri džepića, gornji džepić nalazi se na lijevoj strani prsa i ukrašen je vezom u bodu „križića“ crvene, bijele i plave boje) i kaputa.
Nakon Prvog svjetskog rata kada je gradska moda dolazila i u sela, zbog velikog siromaštva odela – anjcugi (anzug,njem. – odijelo) kombinirala su se najprije sa rubačama (košuljama) da bi kasnije započela izrada košulja.
Na glavi ima šešir, a na nogama visoke cipele.
šivanje i rekonstrukcija narodnih nošnji
šivanje i rekonstrukcija narodnih nošnji
BRAČNI PAR (nekad i danas)
Zaključak
Nakon prvog zanosa koji nas je sve ponio shvatili smo kolika odgovornost leži na nama. Rekonstrukcija nošnje je vrlo zahtjevan i osjetljiv projekt. Kako mi sada na osnovu kazivanja starijih ljudi, fotografija i sačuvanih primjeraka pokušavamo predočiti kako je to nekad izgledalo, moramo biti svjesni da će za stotinjak godina (možda i manje) netko na našim zapisima i sačuvanim primjercima pokušati isto. Stoga je na nama bila odgovornost i dužnost da pokušamo napraviti što bolje i vjerodostojnije. Najteže je bilo pronaći iste ili čak slične materijale. Najvažnije je da smo zadovoljni postignutim i da je struka pozitivno reagirala.
Isto tako veselimo se osjećaju koji smo probudili u svim ljudima koji su nas pratili i bodrili sve ovo vrijeme. Posebno nas raduje da je ovaj projekt potaknuo mnoge u Belajskim Poljicima da otvore stare škrinje, ormare i tavane. Stari kazivači su se u svom prisjećanju nostalgično vratili u djetinjstvo i mladenačke dane, a sve zajedno vodio nas je osjećaj ponosa da se kulturna baština našeg kraja čuva i oplemenjuje za budućnost.
Bez prošlosti nema budućnosti i na toj tezi gradimo za buduće naraštaje.
Autor teksta: Nikolina Radočaj
