Kao i kod drugih obrta, bavljenje lončarstvom donosilo je majstoru lijepih i teških trenutaka. Najteži je posao bio priređivanje gline za izradbu lonaca: nju je najprije trebalo iskopati i dopremiti kući, pa zatim usitnjavati, čisititi od kamenčića, travčica i drugih nečistoća, kvasiti u vodi, prema potrebi miješati s usitnjenim kamenom vapnencem i na kraju dobro nogama premijesiti da bi se dobila glatka i podatna smjesa za izradbu posuda. Rad za lončarskim kolom svi lončari opisuju kao najugodniji i najljepši dio posla, jer je majstor mogao dati maha svojoj kreativnosti, pokazujući u isti čas vlastito umijeće, dakako, uvijek u granicama omeđenima tradicijom svojega kraja. Ako je i pogriješio, lonac je lako mogao uništiti pa izraditi novi. Ukrašavanju posuda najčešće se pridavala velika pažnja, jer je ljepše ukrašena posuda svjedočila o vještini onoga tko ju je izradio i mogla je lakše naći kupca. Dok se na posudu izrađenom na ručnom lončarskom kolu obično nalaze urezane usporedne ili valovite crte te nizovi točkica, kod lončarstva nožnoga kola, uz geometrijski, karakterističan je i biljni uzorak, pa se na površinu posude osim već spomenutih ornamenata bojom crtaju grančice, cvjetići i listići u različitim kombinacijama, nakon čega se posuđe prelijeva prozirnom ili zelenkastom caklinom. Crta se najčešće bijelom bojom da bi ornament bio dobro vidljiv na kontrastnoj crvenkastoj ili zelenoj pozadini. Katkad je na posudi ispisana poruka, npr. na vrču za vino “Zivili mladenci” ili “Katica daj mi rujna vinca”, na zdjeli “S juhom se okrijepljuje”, na loncu za nošenje hrane u polje “Bog ti blagoslovi”.
Nakon što su posude bile izrađene, posušene i ispečene, slijedio je najteži dio posla, a to je prodaja. Stari se lončari iz okolice Ivanca u Hrvatskom zagorju i danas s nostalgijom sjećaju veselih dana kada su njih 3 do 4 zajedno izrađivali lonce i zajedno ih pekli u pećima, čitave noći pazeći da vatra jednomjemo gori, uz duge razgovore, šale i peckanja. Nerado se, međutim, prisjećaju trenutaka kad je s kolima punim lonaca (pažljivo umotanima u slamu) trebalo krenuti prema selima udaljenima često stotinjak i više kilometara. Putovanje je obično trajalo dva tjedna, a lončari su se udružili jedan bi dao konja, drugi kola. Kod prodaje po selu jedan bi pazio na kola i robu, a drugi je nudio lonce od kuće do kuće. Neizvjesnost prodaje, udaljenost od obitelji, katkad i noćenje pod vedrim nebom ako nitko u selu nije htio primiti lončare na konak te jednolična prehrana u obliku kruha i slanine što su ih ponijeli od kuće, tamna su strana bavljenja lončarstvom. Lončari su mnogo radije svoje proizvode prodavali na sajmovima i proštenjima, a još su više voljeli kad bi im kupci sami došli u kuću.
Do polovice 20. stoljeća mnogo se lončarskih proizvoda upotrebljavalo u seoskim (a i gradskim) kućanstvima. U loncima se kuhala hrana na otvorenu ognjištu i na štednjaku koji se ložio drvima. Na ognjištu su se lonci stavljali na željezne tronošce, a kotlići su se vješali na lanac iznad vatre zbog toga im je kroz ušice bila provučena žica u obliku luka. Lončari su proizvodili i vrlo rasprostranjeno pomagalo s pomoću kojeg se na ognjištu pekao kruh, a i neka jela (npr. meso ili riba). Bio je to zvonoliki poklopac s jednom ili dvjema ručkama i obručima za zadržavanje žeravice, najčešće zvan peka. Poklopac je trebalo dobro ugrijati na vatri pa njime poklopiti tijesto ili drugu hranu, a zatim se još čitav pokrio žeravicom i pepelom da bi se ono što se pod njim peče ravnomjerno i dobro ispeklo.
Vrčevi za vino i lonci za kiseljenje mlijeka i dalje su bili domaće lončarske proizvodnje, ali sve ih je više istiskivala jeftina metalna emajlirana i staklena roba.
Danas u Hrvatskoj radi mali broj lončara. Oni većinom proizvode umanjene predmete bivše tradicijske proizvodnje kao suvenire za turističko tržište, ukrasne ta-njure, vrčiće i zviždaljke u obliku ptičica. Na žalost, neki žive samo od proizvodnje lonaca za cvijeće i vaza koje nemaju nikakve veze s tradicijom. Dok se u primorskom području rad na ručnom lončarskom kolu zadržao u vrlo malom broju lokaliteta (u Potravlju, Velom Ižu i – obnovljeno iz turističkih pobuda – u Raklju), na sjeveru Hrvatske djeluje veći broj lončara, osobito u selima oko Ivanca i Marije Bistrice u Hrvatskom zagorju. No, ovdje se nožno kolo gotovo više ne upotrebljava, već je zamijenjeno kolom na električni pogon.
Postoje ipak neki lončarski proizvodi koji su se do danas zadržali u uporabi. To se u prvom redu odnosi na vrčeve za vino oni se rado uporabljuju u seoskim kućanstvima, a osobito po gostionicama i restoranima gdje im je katkada uloga u dočaravanju domaćeg ozračja. Neke se kućanice za kiseljenje mlijeka još koriste zemljanim loncima, a poneka će ispeći kolač u zemljanoj tepsiji. Ostali lončarski proizvodi iz prošlih desetljeća koji se još nalaze u seoskim i gradskim kućanstvima uglavnom su uspomena na minulo vrijeme i ukras na polici.
U primorskom dijelu Hrvatske u uporabi se sačuvao jedan lončarski proizvod koji je u ovim, ratnim godinama čak doživio obnovu proizvodnje ako se uspjelo naći lončara koji ga zna izraditi: riječ je o peki, već spomenutom pomagalu za pečenje kruha. Budući da u nesigurnim ratnim vremenima često nije bilo električne energije, ljudi su pri bjegli starom načinu pečenja kruha na otvorenoj vatri. Zanimljivo je da na taj način kruh peku i ljudi na odmoru u svojim vikend-kućama, napominjući da je kruh ispod peke najbolji na svijetu.
