Teško je opisati kako se živilo u Splitu prije 200 i više godina. Mislim da je najbolje krenuti od prostora gdje su živjeli i samih unutrašnjosti njihovih domova.
Kuće plemića i bogatih uglednih građana Splita bile su u 18. st. udobno, solidno, a neke čak i vrlo elegantno namještene. Razlika je još veća ako se usporede s interijerima kuća u drugoj polovici 16. st. U 17. st. Split se, zahvaljujući tranzitnoj trgovini između Istoka i Zapada, ekonomski uzdigao, a ni u 18. st. u bogatijim domovima nema znakova opadanja kulture stanovanja. Dapače, kuće su pune mobiljara sistematski nabavljenog u garniturama. Na zidovima soba visile su mnogobrojne slike, pa su sobe bile nalik na male galerije. Biblioteke, glazbala, note i ostali potrebni i vrijedni predmeti pridonosili su toplini doma. U to doba bio je razvijen smisao za kulturu življenja.
Središte kuće sigurno je bio portego, rijetko nazvan salonom. To su, zapravo, bila velika predsoblja, u koja su vodila vrata soba, a imala su reprezentativnu funkciju. I u Veneciji je portego imao važnost i funkciju salona. U gradovima duž cijele Dalmacije ta je prostorija služila istoj svrsi.
U Dubrovniku je nazvana salonom, na području Boke kotorske saloć ili por-tik. Na Lastovu se saloćem nazivala središnja popločena prostorija u prizemlju, a središnju prostoriju na prvom katu zvali su salon. I u šibenskoj se kući veliko predsoblje, u kojem su se održavale zabave, zvalo portik (portico).
Dimenzije tih središnjih prostorija nisu zabilježene, ali prema sačuvanim palačama obitelji Cindro i obitelji Kambij vidljivo je da su morale biti velike. Njihovu veličinu moguće je donekle pretpostaviti i po količini popisanog namještaja. U salonu bogato i vrlo lijepo namještene kuće kanonika Pisentija bilo je 20 sjedala (stolaca), pa je salon sigurno bio velik.
Pod portega u splitskim kućama, kao i onaj u sobama, često je bio popločan pločicama (»tavellama«). Podove konoba prekrivali su opekama iz Ancone. Pod težačkih konoba i ostalih prizemnih prostorija siromašnijih prigradskih stanovnika bio je od nabijene zemlje.
Kamini i balkoni u pojedinim zgradama bili su popločani opekama (»pietre cotte«). U Garanjinoj kući u Splitu, u ulici Grota, izvršeni su u 18. st. popravci. S pedeset komada opeka trebalo je popločati kamin i balkone, tj. neke vrste prozora. Vrijednost opeka bila je 6 lira. Za tri dnevnice majstoru Anti Franchiniju isplaćena je 21 lira, a manualnom radniku isplaćeno je 9 lira. Opeke su dovozili pomorci brodovima iz Ancone.
Saloni su redovito bili vrlo elegantno i sistematski namješteni vrsnim pokućstvom. Velik broj slika, često i portreti predaka, visjeli su unaokolo, a staro dragocjeno oružje svjedočilo je o tradiciji, slavi i ugledu obitelji.
U portegu su se održavale gozbe i ostale kućne zabave, pa je pred tom prostorijom znao biti uzidan kameni umivaonik, kao npr. u kući bogate splitske obitelji Marchi, koju pjesnik Kavanjin naziva Markić, a čija se kuća nalazila na današnjoj Mihovilovoj poljani, negdje u blizini crkve sv. Mihovila. Umivaonik je bio pit’U salonom na prvom katu, na njemu je bila bakrena posuda u kojoj su gosti prali ruke poslije jela. Bio je polukružnog oblika kao i zidani umivaonici u dubrovačkim ladanjskim kućama. I druge su kuće vjerojatno imale takvo umivaonike, ali oni nisu zabilježeni jer su ih smatrali dijelom zgrade kao i ognjišta.
Portegi kao i pojedine sobe u splitskim kućama bili su, iako rijetko, već u 17. st. obloženi pozlaćenom kožom (koridoro). Tako je opat Celsi imao salon i sobu potpuno obloženu kožom. Druga je soba bila samo djelomično obložena, uz napomenu »a me//a vita«, što prema Molmentiju znači polusjaj-na koža. Isto je zabilježeno i u kuci povjesničara Pavla Andreisa u Trogiru.
U prvoj polovici 18. st, zidove su u Splitu i dalje oblagali kožom ali nije uvijek bilo označeno je li to bio baš koridoro. Oblaganje zidova kožom pomalo je u Splitu već izlazilo iz mode, pa u pojedinim kućama uz bilješku o kožom obloženom zidu stoji napomena da je već staro. Ni boja kože nije uvijek zabilježena, ali je ipak poznato da su kože bile crvene i zelene, a zvali su ih »fornimento« i »euori«,
U Evropi su se zidovi oblagali kožom već u doba renesanse, a naročito se upotrebljavala u doba baroka. Ta se moda iz Venecije proširila duž Dalmacije. U Dubrovniku je oblaganje zidova pozlaćenom kožom bilo poznato već u 16. st., ali je u to doba bilo još rijetko. U 17. st. zidove su oblagali kožom ne samo plemići, već i zanatlije, trgovci i drugi.
Među raznim zanatlijama strancima koje su Dubrovčani u drugoj polovici 17. st. pozvali u svoj grad bio je i Leonardo Molino, vjerojatno porijeklom iz Venecije. Bavio se ukrašavanjem i pozlaćivanjem kože (»magister coreorum indoratum«). Taj je zanat u Dubrovnik uveden odlukom Vijeća umoljenih od 25. listopada 1666. Na istoj sjednici primljen je Molino i odobrene su mu beneficije za rad. Upravo u to doba u Dubrovniku je porastao interes za dekorativne kože. Isto je bilo i u drugim zemljama Evrope.
U 17. st., u sobi kuće VuŠčie-Terzago na današnjem Mihovilovu trgu u Splitu, tri su zida pokrivena suknom »panni«, koje je dijelom oslikano, a dijelom obojeno. To su zapravo bili »arrazi«. Nije poznato tko ih je radio, ali nema sumnje da su bili uvezeni. Druga velika soba u istoj kući bila je obložena žutom svilom (»rasetta«) sa zelenim crtama. I u Šibeniku su se u uglednijim kućama zidovi oblagali pozlaćenom kožom ili suknom. Prema proučenim podacima oblaganje zidova suknom bilo je u Splitu poznato već u 16. st. Zidovi sobe u plemićkoj kući Geremia bili su obloženi žutim i crvenim suknom na kojem je bio obiteljski grb. Početkom 18. st. velika soba u kući Šimuna Fanfonje (»sergente general«) u Zadru bila je obložena koridorom. Prema do sada proučenoj građi nema podataka o tome jesu li na Visu zidove oblagali kožom. Tamo su na zidove vješali svilene tepihe.
Krevet, jedan od najpotrebnijih dijelova mobilijara, bio je do polovice 18. st. i jedan od najkićenijih dijelova namještaja u splitskim kućama. Već u 17. st. ima u kućama sve više kreveta, za razliku od 16. st. kada su kreveti u Splitu bili malobrojni. U 18. st. krevet se nalazio gotovo u svakoj sobi, osim u portegu, ili je barem posvud zabilježen dio njegove opreme.
Kreveti 17. i 18. stoljeća u Splitu mogu se po nazivu (a taj je bio vezan za konstrukciju) podijeliti na tri skupine, iako su se ti nazivi u pojedinim slučajevima i miješali. Prvoj skupini pripadaju malobrojne »lettiere« koje u drugoj polovici 18. st. nestaju. Sastojale su se od okvira, a dno je moglo biti od dasaka ili od mreže od konopa. Na toj podlozi bila je slamarica.
U 17. st. kreveti su u Splitu vrlo Često imali nebnice. Najčešće su bile od platna a samo u jodnom pozna tom slučaju od orahovine. Nebnica je sigurno natkrivala samo gornji divo kreveta. Iznad kreveta bili su i zastori i »šatori« (»padigliouon)s vod od svile, platna »bottana« ili pak od zelenog ili crvenog »brochadella. Krevete su pokrivali »tornalettima« od fine svile »cendala« i platna »cambrada«, Ponekad su »tomaletti« bili ukrašeni čipkom.
U 18. st nebnice nad Krevetima su vrlo rijetke. Postojao je samo drveni dio ili su bilo Kompletno sa zastorima (»padiglione«). Rijetki su krevetni zastori kao i »torualottU. najčešće od svile ili platna. Svi su sc ovi dopunski, zapravo ukrasni dijelovi kreveta, uglavnom prestali upotrebljavati, pa su ih u većini kuća čuvali u Škrinjama. Kreveti s nebnicama bili su moderni i u Trogiru, a zabilježeni su i u kući povjesničara Pavla Andreisa.
Bračni Kreveti bili su u>.i i Širi. Jerolim Kapogroso je nabavio širok krevet za kasniji bračni livot jer su, kako kaže, kreveti koje su u kući imali bili uski i predviđeni za prve mjesece bračnog života. Za isti krevet naručio je i svileni pokrivat ukrašen žutim vrpcama. Istom svilom trebalo je biti tapecirano i zaglavlje, a trideset lakata žute vrpce trebalo je služiti da bi se prema crtežu ubrubilo zaglavlje. Za kolijevku je naručen isti pokrivač kao i za bračni krevet. Vrijedno je spomenuti da za navlake (»intime«) kaže da mu je preporučen tekstil koji proizvodi nova manufakturna radionica u U dinama.
Pojedine splitsko obitelji imaju i do 40 plahta od riječkog platna, platna »moneghine« i pamuka. Posteljno rublje ukrašeno je čipkama, vjerojatno domaćim, kao i onima nabavljenim u talijanskom gradu Chioggi.
Kada je riječ o tzv. riječkom platnu, potrebno je spomenuti da su mletačke vlasti poprijeko gledale na uvoz toga platna, jer se time smanjivao uvoz platna iz Venecije. Generalni providur Alvise Mocenigo u svojoj relaciji iz 1702, govoreći o zanatstvu i trgovini u Dalmaciji, kaže da je potakao dalmatinske trgovce da prodaju platna oduzmu riječkim trgovcima, te da uvoze kvalitetnija domaća platna iz venecijanske republike, imajući pri tome dvostruku korist.
U 18. st. posteljno je rublje i dalje prvorazredno, šivano od pamuka, lana i raznih drugih vrsta platna »stopetta«, »tella corame«, »bombasina« pa čak i od svile. Ponekad je bilo i ukrašeno čipkom. Jastučnice su bile od domaćeg platna 1 od »telle nioneghine«. Upotrebljavali su se pamučni i krzneni pokrivači. Krzno je bilo često u splitskim kućama. Životinjske kožice donosile su karavane iz Bosne, a i Dalmatinska zagora obilovala je divljači čije se krzno iskorištavalo. Lov je bio omiljena zabava, što se vidi iz popisa oružja u splitskim kućajma.
Često su zabilježene lovačke puške. Topli pokrivači i topla odjeća bili su prijeko potrebni u slabo grijanim kućama. Peć je u proučenim izvorima, izgleda, zabilježena jedanput, što znači da je glavni izvor topline bio kamin u kuhinji. Nešto malo pomagali su »scaldini« za ugrijavanje ruku i »scaldaletti« kojima su se grijali kreveti. Jorgani su se odavno upotrebljavali u splitskim kućama. Već u 16. st. bili su poznati obični pokrivači (»felzade«), višebojni pokrivači od raše i grubi od kostreti (»schiavine«) za kućnu poslugu uz druge, bolje. Fini pokrivači od damasta, grimiznog »brocadella«, plave čoje, bijele tele, ukrašeni resama, možda su danju pokrivali krevete. Sigurno su neki od tih vrednijih bili uvezeni sa Zapada, dok su one od kostreti donosile turske karavane, a možda su ih izrađivali i u Splitu.
U Visu, gdje je također bila razvijena kultura stanovanja, i gdje su se nastojali slijediti tokovi stilskih zbivanja samo u skromnijim razmjerima nego u Splitu, zabilježeni su kreveti s motkama na kojima su bili zastori, bilo svileni ili od obične tkanine. U dalmatinskim gradovima bio je uopće razvijen osjećaj za ljepotu i želja za pomodarstvom. Plemići i bogati građani nastojali su prema svojim mogućnostima nabavljati i novi mobilijar koji 32 je u to doba bio moderan u svjetskim centrima.
