Kako su nastali dalmatinski vinogradi?

Svi znamo za dalmatinsko vino i vinovu lozu, a kako su nastali prvi vinogradi i kako su naši stari obrađivali vinograde pokušat ću vam objasniti!

Da bi uopće nastao vinograd potrebno je napraviti određene predradnje na škrtom kamenitim dalmatinskom kršu!

Kako je izgledao vinograd!

Zemljište treba kvalitetno iskrčiti, očistiti od korova, pognojiti i izravnati.

Najteži posao je bio krčenje neobrađenog zemljišta. Ne postoji uzalud kod našega naroda izreka, za nekog tko se puno umorio “Umoran sam kao da sam krčio”. Zemljište na kojem se planirao vinograd je bilo neobrađeno u obliku pašnjaka, manjih šuma, šipražja, te razne goleti i pustoši koje se trebalo pretvoriti u maleni vinograd sa lozama koje daju najblje moguće vino.

Razumljivo je da su takvi prostori i takva zemlja bila škrta, plitka i puna kamenja i žala.

Kada se započme krčiti tada prvi radnik (naš pradjeda) motikikom otkopava zemlju i pravi jarak dubine 40-tak centimetara sa ravnim dnom, širina tog jarka bila bi oko 80 cm. To otkopavanje zemlje i pravljenje jarka ljudi su zvali paljanje.

Nakon paljanja mašklinom (pijukom) se probija još jedan dublji jarak koji se naziva trap, trap je trebao biti dubok još 40 cm.

Najstarija alatka naših predaka!

Paljanje i trap su se primjenjivali na cijelu zemlju i u toku se izbacivalo iz zemlje razno kamenje i korov. Kada bi se cijeli vinograd iskrčio bio je spreman za sadnju vinove loze!

Krčenje se obavljalo većinom ljeti ili u rano proljeće. Kada se obrađivalo zemljište koje je žaliko (puno pijeska i sitnog kamenja) krčenje se obavljalo zimi jer je zemlj bila zamrznuta i rahla za razliku od ostalih godišnjih doba.

U cijloj dalmaciji krčila se zemlja koja je bila u kamenjar i slaba sa kvalitetnom zemljom pa se prije sadnje dosta puta moralo ručno u vrećama donositi ješ zemlje za poboljšanje kvalitete vinograda.

Teškom mukom se stvaralia zemlja za vinograde u dalmaciji ali u tim vinogradima je grožđe bilo veoma vioke kvalitete i od njega se dobivalo najbolje vino.

-Loza je po prirodnoj povijesti spada u obitelj kupina koja je pripitomljena i križana sa raznim sortama daje današnje vinove loze koje poznajemo!

Loza se sadi u rano proljeće tako da se na iskrčenoj livadi naprave rupe i ubaci gnojivo te se u rupe ubaci malo bolje zemlje i sade se maldice loze.

U kasno proljeće sljedeće godine se loze navrću ili pripitomljavaju (tada još nije bilo kupovnih sorti loza).

Navrćanje loze se sastojalo od procesa gdje se na lošu podlogu ( lozu ) pričvršćivali jedan do dva koso rezana izdanka koji bi nastavili rasti na toj grani i dobili bismo sortu loze koju smo željeli a nije mogla se zasaditi jer nije bila dovoljno otporna ili nismo imali sadnice.

Za 4-5 godina teškog truda naš novi vinograd bi donio prvi značajniji urod, u cijelom tom pripremnom razdoblju vinograd je trebalo dobro njegovati i održavati. Loza se morala svake godine prskati okopavati i čistiti od raznih nametnika, ali kada grožđe sazrije krajem rujna zaboravljaju se svi dotada odrđeni teški poslovi!

Za berbu se trebalo adekvatno pripremiti u podrumu su se drvene bačve punile vodom (zatapale) da se drvo raširi i da ne pušta vino. Na dno bačve se stavljala “vija” divlja prerasla šparoga čije su iglice spriječavale da se špina na bačvi začepi.

Grožđe prije nego što je išlo u bačvu na proces vrijenja se moralo zgnječiti, gnjčilo se nogama u badnju ( velikoj bačvi ) ili sa gnječkom napravom koja drvetom gnječi grožđe.