Oduvijek je čovjek težio i nastojao za sebe i svoju obitelj osigurati krov nad glavom i kakvo takvo mjesto gdje bi mogao ostvariti jednu od najvažnijih pretpostavki svakidašnjeg života. Kuća ili dom je mjesto gdje se organizira i događa punina obiteljskog života.
Sam izgled i funkcija nastamba i kuća u kojima je čovjek obitavao mijenjali su se s otkrićima novih materijala, tehnologija i tehnika gradnje, te se dalje razvijali s razvitkom civilizacije i njenih dostignuća.
Gdje graditi kuću?
Pri izboru samog mjesta za gradnju kuće, vodilo se računa o mnogo čemu. Prvenstveno o blizini obradivih površina koje je čovjek posjedovao, te o hidrološkim, klimatskim i drugim prilikama. Katkad je to bilo na rubu samog polja (Donje polje), na kakvoj glavici (Srida sela), ili brdskoj padini (Gornje selo ), ali gotovo uvijek na mjestu koje nije nikakvom obradom moglo poslužiti za poljodjelstvo, što je i razumljivo s obzirom na kroničan nedostatak obradivih površina.
Isto je tako i živa voda (izvor, bunar ili česma) u mnogome formirala razmještaj naših današnjih zaselaka, te su mnogi podignuti upravo u neposrednoj blizini prirodnih izvora pitke vode. Zaseoci su nastajali uglavnom po obiteljskoj pripadnosti, dogradnjom prvotne obiteljske kuće i izgradnjom novih kuća, nakon što su ove postale pretijesne za višečlane obitelji. I upravo su, i zbog toga, danas sela neponovljiva u svojoj prirodnoj ljepoti.
Materijal za gradnju kuće
Osnovni je građevni materijal za podizanje kuća oduvijek bio kamen. Nekada su same kuće bile građene jednostavnim nazidavanjem neobrađenoga prirodnog kamena (kojega je bilo u izobilju), tzv. suhozidom, bez ikakvoga vezivnog materijala. Kasnije se, kad su i materijalne mogućnosti seoskog stanovništva porasle, počeo koristiti obrađeni, dakle, kamen isklesan u obliku blokova, koji se u gradnji međusobno vezivao žbukom od gašenog vapna (kreča) i sitnog pijeska (pržine).
Obično su to bile niske prizemnice, 2,5 do 3 metara visine, prekrivene drvenim, hrastovim gredama na koje su se slagale vapnenačke ploče (škrilje). Takvi su krovovi najčešće bili blago nakošeni prema čeonom zidu, tj. prema ulaznim vratima, kod nas jednostavnog naziva; na jednu vodu, a tek se kasnije počeo raditi dvoplošni, klasični krov (na dvi vode). Krovovi takvih kuća od uvezanih snopova slame, također su dugo vremena prosperirali na našim područjima, jer su bili jednostavni za izradu i postavu. Takve kuće nisu imale čvrste stropove, a podovi su bili od utabane i nabijene ilovače ili posalidžani, tj. popločani sitnijim kamenim pločama, te najčešće spušteni ispod razine dvorišta. Ulazna su vrata bila niska, ne prelazeći prosječnu visinu odraslog čovjeka, s dvadesetak centimetara visokim kamenim ili drvenim pragom, tako da se odrastao čovjek, najčešće, morao saginjati pri ulasku u kuću. Prozori su bili smješteni lijevo i desno od ulaznih vrata, ovisno o duljini kuće, a bili su to uglavnom mali otvori ili purtele (visine i širine oko pola metra), koji su se zatvarali jednostavnim kapcima izrađenima od daske.
Kasnije se, razvojem klesarstva, pojavio i drugi tip kuće na našim prostorima, a to je katni tip kuće, gdje je prizemni dio služio za spremanje uroda, odlaganje alata, kao konoba ili čak kao prostor za stoku, a kat je bio stambena jedinica ljudi. U ovakvim se kućama ploča ili tavan izvodio od drvenih greda, dasaka, trstike i žbuke. Na tavan se ulazilo pomoću drvenih skala kroz otvor koji je bio smješten u jednom od uglova kuće, ili izvana, pomoću stepenica (skalina) napravljenih od kamena. Takvo se potkrovlje (šuvit) često koristio kao sušionica za meso, ili za odlaganje kukuruza, vune i sl.
Razmještaj prostorija u kućama
Niske su prizemnice, uglavnom, samo sadržajno bile podijeljene na svakidašnji stambeni i dio za spavanje. Prostor se za spavanje odvajao od ostatka prostora samo pregradom napravljenom od jasenovih kolaca između kojih se pleo plot od vrbovoga ili jasenovog pruća, ili, kasnijih godina, daskama koje su služile kao pregradni zid u kući, tzv. trvenicama.
U jednom od stražnjih dijelova kuće bilo je smješteno otvoreno ognjište ili komin. Komin je, gotovo u pravilu, bio tek nekoliko centimetara povišen i obzidan prostor od nabijene ilovače ili kamenih ploča u kutu prostorije iznad kojega su, obješeni o grede, visjeli lanci (komaštre). Na komaštre se iznad otvorene vatre vješao lonac (bronzin) za kuhanje. Krovne ploče (škrilje) iznad komina ili mjesta na kojemu se ložila vatra u kući, bile su tek malo razmaknute i otvorene kuda je izlazio dim, a kasnije su se počeli ugrađivati zidani odvodi za dim, tj. dimnjaci. Kao prateća oprema uz komin, pored bronzina, svaka je kuća imala i nezaobilazni sač s obručem za zadržavanje žeravice, te željeznu ploču na kojoj se pekao kruh, meso, krumpir itd. Još je uz to dolazio i ožeg ili žarač (željezna lopatica s drškom) za nanošenje žeravice i luga na sač, te maše (dugačke, na vrhovima zakrivljene hvataljke za žeravicu).
Ognjište u kući i važnost ognjišta
Ognjište je bilo centralno mjesto kuće i obitelji oko kojega se okupljala čeljad, gdje se razgovaralo i rješavali kućni problemi. Obitelji su bile mnogobrojne, te je u pojedinoj kući moglo biti po petnaest i više članova. Pripremljeno se jelo blagovalo zajedno iz oveće drvene posude – čanjka, također, drvenim žlicama – kutlačama, sjedeći na podu ili na drvenim tronošcima. Ukoliko za čanjkom nije bilo dovoljno mjesta za sve ukućane odjednom, najprije bi se nahranili stariji i mala djeca, a potom ženska čeljad. U ishrani naših starih prevladavala je mliječna hrana (varenika, kiselo mlijeko, sir), ili kašasta (pura) spravljena od ječmenoga ili kukuruznog brašna. Pura se kombinirala s kiselim mlijekom ili začinjena s pretopljenim maslom ili prepečenom slaninom. Rašćika skuhana s krumpirom, često je bila na jelovnicima naših starih; sa suhim mesom, najčešće s ovčetinom, malo rjeđe. Jelo pripremljeno ispod sača, pečeno meso s krompirima pripremalo se je samo u izuzetnim prilikama. Muškarci su žeđ gasili vinom, a žene, samo dok bi obavljale teže poljoprivredne radove. Za okrepu i povratak izgubljene snage uslijed težih fizičkih radova ili u vrijeme jačih zima, muškarci su često pili napitak od kozjega ili ovčjeg mlijeka pomiješanoga u jednakim omjerima s vinom – tzv. polu ili polušu.
Ležajevi su bili jednostavni s podlogom od dasaka naslonjenih na kakve nogare ili kamene blokove. A najčešće se spavalo na podu prekrivenom kakvom prostirkom. U nedostatku dasaka podloga – okvir samog ležaja radio se od grabovih kolaca čvrsto nabijenih u zid s jedne i oslonjenih na obrađeni kamen s druge strane. Kao prostirka ovako improviziranim krevetima služila je slamom ili kukuruzovinom (lepuškom) napunjena kakva platnena navlaka ili imbulja, a kasnije se ili tko si je to mogao priskrbiti u te svrhe koristila i ovčja vuna.
Stare tradicionalne škrinje i upotreba škrinja
Škrinje (skrinje) su bile jedan od neizbježnih, kako estetskih tako i funkcionalnih kućnih predmeta. To su obrađeni i ukrašeni drveni sanduci dužine od 1-1.5 metar, širine oko šezdeset, a visine 50–60 centimetara s poklopcem, na kojem je bio ugrađen jednostavan mehanizam za zaključavanje. U škrinju se odlagalo misno ruho, vrjedniji predmeti, nakit itd. Škrinje su donosile u kuću udavače, kao miraz. Preko dana su služile kao klupe za sjedenje, a noću često i kao ležaj za djecu. Dio su kućnog namještaja svakako bili i niski drveni stolci – tronošci, napravljeni od zaobljenog komada daske (sjedeća ploha), u koju su bile uglavljene, pravilno raspoređene, tri nožice od tvrđeg drva.
Sada su to sve samo artefakti u našim sjećanjima na vremena koja su neumitno ostala iza nas.
Zahvala za tekstove i teme Vinku Paviću i portalu IMOArt
