Loši higijenski uvjeti, slaba prehrana, veliki tjelesni napori, niska zdravstvena prosvijećenost te vjerovanje u svemoć sudbine i nužnost trpljenja bili su podloga na kojoj je u dalamaciji u prvoj polovici stoljeća počivala svijest o bolestima i njihovu suzbijanju. Dalmatinci su spominjali dvije grupe bolesti: one od kojih se umire, za koje se držalo da im nema lijeka dijelom i stoga što je to bila Božja voja; i one bolesti od kojih se nužno ne umire i za koje se držalo da ih treba suzbijati, ali da izlječenje ipak ovisi o Božjoj milosti i izdržljivosti organizma. Kako se prve nisu uzimale kao bolest u pravom smislu te riječi nego kao sudbina, tvrdnje naših kazivača da u prvoj polovici stoljeća u dalmaciji, sjedne strane, nije bilo vele bolesti i da je, s druge strane, vele diče i mladosti umiralo i nisu proturječne. Bolest, odnosno sudbina za koju nije bilo učinkovitog lijeka osim Božje milosti, bila je škarlatina, a dijelom i punta.
U drugu grupu bolesti ulazile su one koje su se povezivale s prirodnim uzrocima i one za koje se tvrdilo da se pojavljuju djelovanjem neprirodnih čimbenika, odnosno zlih sila. Granica između njih nije bila jasna. S odmakom prve polovice stoljeća ona se pomiče u prilog prirodnih uzroka i gotovo istiskuje djelovanje zlih sila, ali će se one i dalje spominjati kao jedan od uzroka poremećaja zdravlja novorođenčadi i male djece. Najčešće među njima bile su infekcije dišnih i probavnih putova praćene povišenom temperaturom, ali i infekcije kože. Naziv bolesti obično se određivao prema vanjskim manifestacijama, kao što su bol, temperatura i si., te mjestu i uzročniku poremećaja.
Ljekovite namirnice
Za liječenje bolesti koje su se povezivale s prirodnim uzrocima koristile su se tzv. narodne likarije ili narodna medicina. Ona je polazila od starih znanja o ljekovitom djelovanju pojedinih trava i drugih prirodnih sastojaka. Slično bolestima, ni postupci liječenja nisu diferencirani. Kamovela se držala univerzalnim lijekom, pa ju je svaka domaćica sadila uz kuću. Osim nje koristilo se kadulju, ivicu, nanu, Gospinu dušicu i sljez, ali i povrće, ulje, rakiju, jaja i dr. Trave i drugi prirodni sastojci upotrebljavani su dijelom i stoga što nije bilo jaspri za dovest doktura i platiti njegove likarije. On se zvao samo u najtežim slučajevima ili onda kad je bolest već odnijela koje dijete, pa je obitelj strahovala za živote ostalih. Informiranje putem kakve zdravstvene knjižice bilo je nepoznato. Kazivači tvrde da su ih imali samo svećenik i dvije-tri najbogatije obitelji u selu. Pored svećenika, pomoć se tražila od jednoga koji je napravja ruke i noge, a od dvadesetih godina ovoga stoljeća i od stručne babice.
Najčešće bolesti i općenito poremećaji zdravlja koji su se u prvoj polovici stoljeća u dalmaciji zbrinjavali narodnim likarijama bili su:
Malaksalost
1. Slab život.
Slabost i malaksalost organizma uz bljedilo lica najčešće su pratili djecu. Za jačanje se preporučivalo friško jaje pod kokošon, koje bi se probilo na dva kraja iglicom i davalo djeci, posebice dječacima, da ga popiju na sesrce.
Bol u grlu
2.Bol grla, prilada i kasaj.
Od prehlade, upale grla i kašlja, uz povišenu fibru, obično su patila djeca. Kao lijek se na prsa stavljala vunena krpa natopljena toplim maslinovim uljem ili se u nju zamatala kamovela popržena mrvu na uju. Kod grlobolje se oko vrata zamatala šporka ovčja vuna koja je držala širinu za koju se vjerovalo da kupi vatru. Inače, povišena temperatura snižavala se stavljanjem listova duhana namazanih medom ili ploški krumpira ili kvasine na dlanove i tabane, ili pak masiranjem tijela rakijom. Za grlo i suzbijanje kašlja, posebice dugotrajnogkukurikavca, djeci se davao čaj od koromača, kadulje, sljeza ili sasušenih latica kukurikavca. Ponekad se pripravljao napitak od uzavrile vode, udrobjenoga kruva, kap uja i zrna soli, koji bi stoplija i očistija grlo, a da bi i boji govor.
Bol u plućima
3. Punta.
Upala pluća bila je vrlo česta u dalmatinaca. Bolesniku se pomagalo kliko si moga, ali su mogućnosti izlječenja bile male, pa se punta često svrstavala u grupu neizlječivih bolesti, zajedno sa škarlatinon. Bolesnicima se davao čaj od kadulje i ivice ili plisnasurika, tekućina koja ostane tijekom sirenja. Za lječenje odraslih kuhao se čaj od troskotnog korijena, a neki su kupovali ili donosili pijavice. Stavljale bi se bolesniku na leđa da mu isisaju bolnu krv. Preživjele bi se u boci s vodom vraćale gospodaru, a obitelj bi platila samo za uginule. U narodu se držalo da djevojke nakon punte ostaju neplodne, pa su one koje bi preživjele upalu pluća uglavnom ostale usidilice ili bi se udale za udovce.
Bol u uhu
4. Bol uva.
Za upalu uha brala se trava debelih listova, čijega se imena kazivači nisu mogli sjetiti. Znaju tek daje ka bus rasla oko kuća, i daju se trebalo ili izažet na tepli kućarin ili izravno iscijediti u uho. Novorođenoj djeci majke su u uho radije kapale mlijeko iz dojke ili toplo maslinovo ulje.
5. Cir i naboj.
Kožni čirevi i naboji bili su česti među djecom i odraslima. Za liječenje se pravila smjesa od domaćeg kvasca i maslinova ulja, ili se uljem mazala iskrižana i ispečena kapula. Smjesa se kroz nekoliko dana stavljala na oboljelo mjesto i učvršćivala povezom.
6. Modrina.
Modrica od udarca liječila se impoštima. Pravili su se od jelove smole koja se izvlačila iz šišarica ili zarezanog debla. Smola se nanosila na plavu kartu kojom su đaci popelivali knjige i bilježnice, i koja se prethodno izbužala pletaćom iglom. Impošt se zagrijao na vatri i stavljao na tijelo – ne na udareno mjesto, nego oko njega, jerbo bi on sam tražija bol. Ili, kako jedna kazivačica opisuje: Ti ga meti di oćeš okolo, a on puzi, puzi i nađi bol.
7. Opekotina.
Opečeno mjesto najčešće se mazalo puvenin ujen i posipalo brašnom da drži lad. Netko bi stavio list svježeg kupusa premazanoga maslinovim uljem. Kazivači se prisjećaju daje bila i jedna žena koja je spravljala mast za opekotine od ulja, trava i pčelinjeg voska.
8. Rana.
Rana se obrađivala na više načina. U nekim obiteljima bi se na laganoj vatri s malo ulja u tavici poprigalo jaje. Na ranu se stavljao samo gornji sloj bjelanjka kojega nije taklo uje. Neki su na ranu stavljali osušenu travu bokvicu koju bi prethodno isprali u rakiji. Oblog od bokvice obnavljao se svako jutro dok rana nije zarasla. Za dezinfekciju koristila se i mokraća: Ka bi se obrza i štuka, unda brzon zovi koje je bilo muško dite s onin kurčićen da ti se popisa, a za zaustavljanje krvarenja duhan ili pepeo. Na veće posjekotine kod kojih još nije došlo do pokvare neki bi stavljali biševinu, trulež iz greda, koja je zaustavljala jača krvarenja i služila kao zaštita. Rane koje su sporije zacjelivale ispirale su se kamilicom i sljezom. Postojale su još i vištule, neizlječive rane iz kojih je uvik kapa gnoj.
9. Srab.
Svrab se tijekom prve polovice stoljeća često pojavljivao u dalmaciji. Nije bio opasan po život, ali je iscrpljivao organizam. Za ublažavanje svrbeža koristila su se različita sredstva. Jedno od njih bila je smjesa vruće vode, modroga kamena i čađe, u koju se namakala vunena krpa i njome vlažilo tijelo. U nekim se obiteljima sumpor miješao s mokraćom, pa bi se time oboljeli, posebice djeca, mazali pred spavanje. U narodu se vjerovalo da se najbolji rezultati postižu ako se s liječenjem počne osam dana prije Uskrsa. Tu bi večer majka pripremila kajin s vodom i modrim kamenom ili s nekim drugim umirujućim sredstvom, izmolila bi se Glorija, a djeca bi kupajući se ponavljala: Mažen se za vratin da se nigda ne povrati ili Biži guba, biži srab, uskrsni je Isus spas.
10. Perućine.
Kraste na glavi i po tijelu bile su najuporniji pratitelj djece sve do kraja prve polovice stoljeća. Javljale su se s nečistoćom, pa je njihovo iskorjenjivanje izravno ovisilo o podizanju higijenskih standarda u selu, a posebice pojedinih obitelji. Liječenje se svodilo uglavnom na skidanje osušenih dijelova kože trljanjem, i to smjesom maslinova ulja i kvasine. Nerijetko se stavljala i petroja, koja bi infekciju još više proširila i uzrokovala pojavu gnojnih krasta na kojima su se zadržavale muhe. U oba slučaja trljanje su pratili veliki bolovi. Krajem pedesetih godina ovoga stoljeća većina je dalmatinaca liječila kraste bilon mašću koja se kupovala u aopoteki.
11. Uši.
Uši su u dalmaciji bili najuporniji nametnici posebice u doba djetinjstva jer, kako ističu kazivači, beštije nisi moga iskorenit. Muška djeca odmah su se šišala pri glavi, dok su se djevojčicama i starijima vlasi danima mazalepetrojon i povezivale veculeton. Kad bi uši od petrolejakrepale, kosa se bičpo bič iščešljavala gustim češjon kroz koji je u nekoliko redova bio provučen konac radi lakšeg odvajanja jajašaca. Da bi se spriječilo razmnožavanje ušiju, pribjegavalo sepujanju. Ono se nije držalo sramotnim nego, štoviše, učinkovitom zaštitom, pa su se međusobnopujali ne samo članovi obitelji, nego bi susjeda pomagala susjedi, čobanica čobanici i prijateljica prijateljici: Je li svetac, unda jedna drugoj dođi, pa udripuja doklen i ’ ne istribiš iz glave. Djevojčice su često odlazile starijim ženama i nudile im usluge pujanja ukoliko su znale da će nakon obavljena posla dobiti koju smokvu ili bajam. Pujanje je bilo dio rituala: Dica bi je pujala, pa njon daj, a ona ubij. Najviše muke zadavale su uši koje bi se uvukle u kraste na glavi. U takvim se slučajevima petrolej nije stavljao jer je uzrokovao jaku bol, nego su se uši jedna po jedna šivaćom iglom vadile iz krasta.
Zabilježili smo također podatak da se jedna vrsta ušiju u dalmaciji koristila za liječenje životinja. Kad konj, mazga ili magarac nisu mogli pusti vodu, u puzdru im se stavljala uš. Jedan nam je kazivač ispričao priču o Mati koji se je s mazgom uputio na pazar u Zagoru. Kad su stigli do stajališta gdje su životinje obično mokrile, Mate je vidio da to njegovoj mazgi ne uspijeva pa se pobojao da neće na vrijeme stići prodati ribu i sol. Dok je razmišljao što učiniti, naiđe njegov prijatelj Stipe. Mate mu se potuži: Ma Stipe moj, vidi šta me intralo. Da mi je baren jedna uš, sve bi bilo spašeno. A Stipe će na to: Mate, ka je za prijateja, i to će se nać, pa zavuče ruku pod košulju, izvuče jednu uš i dade je Mati.
12. Čimavice i buve.
Osim muha bile su najveće napasti stjenice i buhe. Uvlačile su se u žljebove kreveta i noću ujdale, pa nisi moga oka sklopit po cilu noć. Zbog njih je vajalo svaki dan odignit ćoše od slamice i vidit je li se koja skupila. Žene su ih uništavale petrojon ili vrelom vodom koja se polijevala po drvenim dijelovima kreveta.
13. Ubodi čela i osa.
Na mjesto uboda stavljala skašena bokvica i pritisla plosnatim kamenom. Ako trave nije bilo, koristio se samo kamen.
14. Prijelomi i iščašenja.
Kad bi netko polomija ili išćetija ruku ili nogu, tražio je pomoć od čovika koji je napravja noge i ruke. Za učvršćivanje kostiju uzeo bi kamen zvan olum, usitnio ga i batija s bjelanjcem dok ne dobije gustu smjesu sličnu gipsu koju bi potom nanio na vunena vlakna. Prelomljenu kost namjestio bi i omotao olumovon smjesom, potom bi sve još jednom učvrstio dlagama i zamotao platnenim zavojem. Prijelomi su često bili loše spajani, pa su mnogima ostajala vidljiva iskrivljenja. Za nekolicinu djece takvi su propusti znali biti smetnja njihovu daljnjem tjelesnom razvoju.
Pored urođenih i stečenih tjelesnih nedostataka u Tučepima je u prvoj polovici stoljeća bilo nekoliko slučajeva poremećena govora, sluha i duševne zaostalosti. Obično su djeca rođena da Bog prosti, ka nakaze, umirala nakon poroda ili tijekom najranijeg djetinjstva. Djeca s lakšim oštećenjima nisu se zapostavljala. U kazivača smo zabilježili: Bilo je jedni matera koje su na nji više pazile i davale njin boje ist nego drugoj dići. No osim ića i robe malo se radilo na njihovu osposobljavanju za život, pa se mnogima stanje s vremenom pogoršavalo. U narodu se uzroci smetnji nisu mistificirali. Znalo se da se one češće pojavljuju u nekim obiteljima, pa se odavno držalo da do njih dolazi po krvi, odnosno od roda u kojemu su muški velepijančevali. No prirodni uzrok za Tučepljane nije bio odlučujući, jer se vjerovalo da iznad svega stoji milost i voja Božja.
Odnos sela prema ljudima i djeci koja su patila od takvih oštećenja bio je dvoznačan. S jedne ih se strane žalilo, dok ih se s druge držalo za seoske lude, koje bi postale predmetom zafrkancije i šala. Odrasli su rijetko prelazili u grubo ruganje i vrijeđanje jer se držalo da Bog kaštiga svakoga ko se ruga siroti. Cini se da tako treba razumijevati i značenje nadimaka koji su mještani davali osobama sa smetnjama u razvoju ovisno o vrsti njihova poremećaja. Već od djetinjstva nijemo bi dijete nazivli muto, slijepo slipac ili ćoro, kljasto coto ili ševo, gluho gluva ili gluvonja, a duševno oštećeno luda, ludorija, maniti ili manigodni, što bi im ostalo za cijeli život. Tako se u selu prepoznavala npr. luda Ane, Jure gluva, Mare cota, Ive muto, Frane ćoro itd. Tijekom vremena taj bi se uvredljiv nadimak stopio s imenom, i izgubio prvobitno pogrdno značenje.
U odnosu prema oštećenima, djeca su bila nemilosrdnija. Iako su im roditelji najstrože zabranjivali kreća se u bidno čejade, dica ka dica bi se rugala, rekao je jedan kazivač. Jedan od mogućih razloga tomu bio je taj što ona još nisu shvaćala nijanse u seoskim šalama i ruganju. Osim toga, roditelji su tim osobama često plašili neposlušnu djecu. Stoga je moguće da su dječji povici Muto! Muto! ili Ćoro! Ćoro! manje bili izraz njihove želje za vrijeđanjem, a više izazivanje kojim su provjeravali svoju hrabrost u susretu s osobama prema kojima su im roditelji nametali strah.
Djeca su najviše razvijala strah od duševno zaostalih, posebice onih koji su verbalno ili ponašanjem agresivnije reagirali na uvrede, podbadanja i ruganja, ili se njihova neusklađena komunikacija s drugima tako tumačila u mjestu. Pored toga, u narodu je postojalo prikriveno vjerovanje u sotonsku prirodu duševnih poremećaja, pa su se mještani najradije klonili takvih osoba. Kako se izvorište poremećaja sramežljivo povezivalo s mogućnošću naude, posebice se pazilo da se pred duševno poremećenima dica uklone s puta. Je li to bio još jedan razlog što su se na njih ona nabacivala kamenicama, naplaćujući time obiteljske zabrane i svoje strahove, ne možemo pouzdano tvrditi.
