Običaj je u kršćanskom svijetu proveseliti se u pokladnim danima.
To je vrijeme karnevala, maskenbala, vrijeme kad se čovjek opusti u
radostima zabava, koje se odvijaju u zimskom ambijentu. U ponoć, na
isteku pokladnog utorka, istječe vrijeme ove radosti, koje nerijetko graniči
s ludorijama. Potom nastupa zapošće, dan Čiste srijede, prvi dan
korizme, koji se obilježava strogim postom i pokorom. Nasuprot pokladnom
veselju, ovo sveto korizmeno vrijeme počinjemo na Čistu srijedu
/Pepelnicu/ obredom pepeljanja. U ozbiljnosti i sabranosti izbjegavamo
bučna veselja i svadbe, predajemo se molitvi i vjerskom razmatranju.
Pokorom i pobožnošću Put križa svakog petka u korizmi dajemo bitna
obilježja ovim danima. Jednostavno, dokazujemo se u svom ljudskom i
kršćanskom naličju, sa spremnošću davanja zadovoljštine za stranputice
i lutanja.
U prakticiranju korizme katolici slijede opću praksu
Crkve. Kod našeg naroda nalazimo običaje, koji su manje-više zastupljeni
i kod katolika drugih krajeva.
Svaki naš katolik nastoji obaviti ispovijed u korizmenom vremenu.
Time ispunjava treću crkvenu zapovijed: “Svake se godine najmanje
jedanput ispovjedi i o Uskrsu pričesti”. Premda se naši vjernici češće
ispovijedaju /za Božić, sv. Antu, sv. Ivu, na Veliku Gospu…/, ova se
uračunava kao najznačajnija ispovijed.
Strogi post se održava na Čistu srijedu i sve petke u korizmi, pogotovo
na Veliki petak. Iako Crkva u novije vrijeme donosi blaže odredbe
o postu, naši katolici rado poste prema prijašnjem, strožijem kriteriju.
Oni revniji provode korizmene petke o kruhu i vodi.
Pojedini naši katolici običavaju činiti pokoru odričući se svagdašnjih
prohtijeva. Mnogi pušači odriču se pušenja a skloni piću ne uzimaju alkohol,
što za njih predstavlja stvarno veliku žrtvu. Netko se odrekne i
pijenja kave.
U korizmi, posebno u Velikom tjednu, običaj je učiniti kakvo dobro
djelo, prije svega sirotinji i susjedu u potrebi. U prijašnjim vremenima
obično bi to bio dan oranja kojem siromahu, koji nije u stanju obraditi
svoj posjed. U novije vrijeme, radi užurbanosti i zaposlenosti, pojedinci
nisu u mogućnosti održavati post korizmenih petaka. No, zato postoji
svijest, da trebaju učiniti neko dobro djelo. Nešto udijeliti siromahu,
dati u Crkvu…
U crkvi bi se pjevale korizmene pjesme, koje je narod po selima rado
prihvaćao. Pored tih službenih korizmenih pjesama, narod bi se prepustio
“kantanju”, pjevanju starih, tugaljivih pjesama, tzv. “kantalica”.
Među njima najpoznatije su: “Pođoh spati, Boga zvati”, “Sveti Pejo u raj
pođe”, “Sveti Pejo crkvu gradi”… Mi djeca, znali smo početke i prve
stihove, ali pojedini pobožni kršćani lijepo su znali starinski pjevati
ove korizmene pjesme, koje datiraju iz turskog vremena. Zora Batković
iz Matoševaca, udana Anušić u Kuljane, tako je lijepo znala pjevati ove
pjesme s tugaljivim melosom, što se ne može čuti u izvođenju novijih
skladbi, čak ni u onom fundusu korizmenih pjesama, stvorenom u austrijskom
razdoblju.
Cvjetna nedjelja
Samo ime dobiva po cvatu, cvijetu, kojim obiluje priroda u ovom
proljetnom danu. To je spomen na Isusov slavni ulazak u sveti grad
Jeruzalem, kad su razdragani mještani pred Njega bacali maslinove,
palmine grančice i cvijeće, te prostirali tepihe po putu, kojim je prolazio.
Tako se na ovaj dan poklapa cvjetno stanje vegetacije s Isusovim
kićenim i svečanim ulaskom u sveti grad.
Ovaj se dan svečano slavi u Crkvi kao dan Isusovog kraljevskog dočeka,
kojim počinje tjedan Njegove muke, nakon kojeg slijedi nedjelja
uskrsnuća.
Kod naših katolika Cvjetnica je poseban dan, koji se obilježava umivanjem
cvjetnim laticama i posvetom grančica.
Umivanje ujutro na Cvjetnicu je nešto posebno, gdje kršćanin u vjeri
čini nešto lijepo, koristeći Božji dar prirode, koji mu je pri ruci. Naime,
običaj je u lavor s vodom pomiješati latice raznih cvjetova ili cijele
cvijetove, pa se umivati u tako mirisnoj vodi. Ovakvo jutarnje umivanje
negdje nosi naziv “cvjetanje” a drugdje “ljubičanje”. Prvi naziv
odgovara Cvjetnoj nedjelji a ovaj drugi naziv imamo po ljubičici /ljubici/,
najljepšem proljetnom cvijetu, čije su latice najpoželjnije u lavoru
s vodom za umivanje prilikom uranka na Cvjetnicu. Pri “ljubičanju”
običava se laticama praviti znak križa na licu. To bi bio poseban ritual
u jutarnjim satima, koji sadrži malo igre, malo mirisanja djece Božje,
da bi se sve završilo konačnim umivanjem, kojim bi se odstranile latice
i cvjetovi a zadržao njihov miris na licu. Za one po udaljenim selima
ovo bi uz bila nadoknada za nesudjelovanje u ophodima i procesijama
sa zelenim grančicama.
Na Cvjetnu nedjelju najznakovitije je posvećivanje grančica s cvijećem,
najčešće upletenim u iste grančice. Iz udaljenijih sela manje bi svijeta
došlo crkvi, pa bi oni koji bi došli, nosili i grančice svojih susjeda na
posvetu. U novije vrijeme običaj je da se posvećuju maslinove grančice,
koje se dobave iz Dalmacije. Takva mogućnost u prijašnjim vremenima
bila je malena, gotovo nikakva. Zato su se u našem kraju posvećivale
grančice crnogorice, i to od jelke, koja na završetku svojih grana ima
najtipičnije simetrične križiće. Ove bi se grančice posvetile prilikom
ophoda u crkvi i kao posebne svetinje čuvale po obiteljskim domovima.
Takvu grančicu zvali bi “sveta jelica”. Kod naših katolika postoji
uvjerenje, da ove posvećene grančice s molitvom ukućana čuvaju dom,
obitelji i posjed od svake “nevidovnice”, tj. od svakog zla.
Uzorak “svete jelice” mogao se vidjeti po zasijanim parcelama. Na
njima bi poboli običan štap, koji bi rascijepili pri vrhu i u taj procijep
zataknuli grančicu “jelice” u obliku križića. Ovaj se znamen stavlja s
vjerom, da čuva posijanu pšenicu i inače svaki usjev od vremenskih
nepogoda, korova, snijeti, da pšenicu ne ubije “klja”…
U prijašnjim vremenima po selima se živjelo uglavnom od poljoprivrede,
pa se zasijavao svaki komad zemlje, koji se mogao obraditi. Bilo
je više obrađenog zemljišta, više posijanog žita. Kud god bi krenuli poljem,
prolazili bi zasijanim njivama. Po tim brojnim parcelama redovito
se mogao vidjeti poboden štap sa “svetom jelkom”. U novije vrijeme
ljudi se po našim selima manje bave poljoprivredom a više žive baveći
se drugim djelatnostima. U takvoj situaciji sve se manje nađe površina
zasijanih pšenicom, pa se tako gubi i ovaj lijepi kršćanski običaj. Tek tu
i tamo može se zamijetiti “jelica” na štapu u njivi s klasjem.
U kući bi se “sveta jelica” čuvala na posebnom mjestu. Na nagovještaj
oluje i nevremena iznosili bi je na kućni prag. Dok bi se približavalo
nevrijeme, palili bi je na žeravici tako, da se od nje diže što više dima.
Nazočni bi molili Vjerovanje i preporuke, da nas Bog poštedi od tuče,
poplave, olujna nevremena…, jednostavno, od zla vremena. Sjećam se
takvih prizora iz djetinjstva. Sprema se nevrijeme. Munje paraju nebom
a gromovna tutnjava, s povremenim reskim odjecima potresa kućom.
Baka pali “svetu jelicu” na kućnom ulazu moleći Vjerovanje. Povučen
dublje u kuću virim i preplašeno gledam što se događa. Moleći, baka mi
dobacuje, da i ja molim Vjerovanje. Na njezinu preporuku to i činim u
kutu sobe, do krajnosti preplašen jekom gromova. Slično je doživljavao
i dr. Anto Ćosić, koji u jednoj od pjesama pjeva:
“Vidjet ću opet kako baka
tjera oluju
mašući s križem i svetim moćima”
Ako bi počela padati tuča /led/, onaj koji pali “svetu jelicu” na pragu
doma, dohvatio bi ledeno zrno – obično veličine lješnjaka – da bi
nožem na njemu zarezao znak križa. Sa živom vjerom, pouzdanjem i
molitvom upućenom dragom Bogu, da prestane tuča i vremenska nepogoda.
Veliki tjedan
Dani koji slijede nakon Cvjetnice su dani najviše kršćanske ozbiljnosti,
sabranosti i promišljanja o svetosti vremena i događanja u njemu.
U tim danima najviše se pjevaju prastare pjesme “kantalice”. Na Veliki
četvrtak po crkvama prestaju zvoniti zvona, što traje do obreda bdijenja
u večernjim satima Velike subote. Tada se mjesto zvona u crkvi oglase
čegrtaljke. To su posebne naprave ručne izrade, koje služe za stvaranje
jednostavnih, ali prodornih zvukova. Cijela naprava načinjena je
od drveta. Drška s nazubljenim statorom drži se u ruci a sav preostali
mehanizam, s gipkom daščicom, spretno se okreće. Kod okretanja rub
daščice zapinje o nazubljeni stator, pri čemu se stvaraju jednolični tonovi.
Na Veliki četvrtak i petak bliži i revniji kršćani idu na obrede. Uglavnom,
svatko do tih dana običava obaviti korizmenu ispovijed.
Na Veliki petak uobičajen je strogi post. Dan se provodi s obrocima
kruha, luka, posnoga graha, te jela spravljena od koprive i zelja. Netko
još i strože, o kruhu i vodi.
Velika subota
Kod vjernika po selima banjalučkog kraja uobičajen je stariji naziv,
Crvena subota. Ovaj epitet dobiva po dominantnoj boji, kojom se boje
jaja.
Strogi post Velikog petka nastavlja se i tijekom Velike subote. Iako
se spremaju jela za Uskrs, te posebno za posvetu, ništa se od toga ne
uzima, jer ovaj narod drži strogi post i tijekom ovog dana.
Običaj je u crkvu nositi
jela na posvetu. Donose se raznovrsna jela, nerijetko i pića. Siromašniji
donose pečeni kruh i koje jaje. Nosi se u korpi i izloži u crkvi da svećenik
blagoslovi. Sve što se blagoslovi, zove se “posvećenje”.
Istog dana, pored cjelokupnog spremanja za Uskrs, priprema se najdraže
veselje: “šaraju” se jaja, tj. kuhaju se i boje. Obično u crvenoj boji
a u novije vrijeme koristi se sav spektar boja. Usput se šaraju voskom ili
posebnom kiselinom, tako da postanu dosta lijepe pisanice.
Navečer se ide na službu bdijenja. Po selima, poglavito
onim udaljenijim, nije bilo masovnog odlaska na te obrede. Više
su išli oni bliže crkvi i u gradu. U isto vrijeme, dok traju obredi u crkvi,
pale se vatre pred kućama, slijedeći običaj paljenja ognja pred crkvom,
od kojeg se pali uskrsna svijeća.
Uskrs
Ovaj dan sviće u lijepom proljetnom vremenu, u ambijentu probuđene
prirode, s cvatom i svježinom, koju nosi ovo godišnje doba. Spomendan
Kristovog uskrsnuća i novo bujanje životnih tokova u prirodi
svjedoče o novosti Bogom danog života. Postoje posebnosti u slavljenju
ovoga dana, koje se očituju u uhodanim običajima, kojim se Uskrs slavi.
Kad se ukućani probude, umiju i dotjeraju, slijedi jutarnja molitva,
da bi nakon nje pristupili doručku. Prvo se na stol stavlja “posvećenje”,
jelo blagoslovljeno u crkvi prethodnog dana. Svi ga blaguju. Tek nakon
uzimanja “posvećenja” mogli su se posluživati i drugim jelima. “Posvećenje”
se sve mora potrošiti. Ako što preostane od uskrsnog doručka,
pojede se prilikom sljedećih obroka. Dobro se pazi, da ništa ne propadne,
da ni mrvica ne padne sa stola. Potom djeca obilaze po susjedstvu,
gdje ih daruju lijepo obojenim jajima. Nakon doručka ide se u crkvu.
“Misari” se grupiraju u sve veće grupe i povorke, koje se povećavaju, što
se više bliže crkvi.
Cijelog uskrsnog dana posebnu zabavu predstavljaju pisanice, šarena
jaja. Tko ih je sačuvao? Tko rano razbio? Čije je jaje ljepše? Sve su
to zanimljivosti, koje prate ovu zabavu. Najveću napetost predstavlja
tucanje jajima. Čije će jaje biti jače? Čije najjače? Tuca se oblijim krajem
jajeta. Kad se to riješi, okrene se manje obla strana, “šota”. Dogodi se, da
važnija, šiljasta strana bude slabija i protivnik je razbije. A ona “šota”,
za koju držimo da je inače slabija, razbije i obliju stranu protivnikova
jajeta i njegovu “šotu”. Važno je, čije će jaje na koncu ostati čitavo bar
na jednom, ili po mogućnosti na oba kraja. To su pobjednici a sva ostala
jaja su polupana, pa se gule i jedu na licu mjesta. Dakako, obješenjaci i
tu znaju podvaliti. Netko će nabaviti drveno, gipsano ili plastično jaje.
Pored sve opreznosti, uvijek se ne prepozna čvršći imitat, kojim se lako
razbije naravno jaje, uz gromko likovanje posjednika imitata i smijeh
nazočnih.
Popodnevno vrijeme uskrsnog dana je vrijeme zabava, veselja,
igranki, inače druženja djece, mladeži i starijih.
Po selima se na uskrsne blagdane zabavljaju
djeca i mladež ljuljaškama, u narodu zvanim “gege”. Sam naziv
dolazi od arhaične pučke riječi “gegati se”, što znači, ljuljati se, njihati
se, klatiti se. Dva bi se lanca svezala na stup drveta i dolje spojila. Na
istom spoju stavili bi manju dasku, koju bi prekrili nekim haljetkom i
eto “gege”. Momče sjedne na dasku obloženu komadom odjeće a drugi
ga ritmički potiskuje, pa se ljulja do mile volje.
Ni Uskrs nije mogao proći bez pucanja. U jednostavnom narodnom
slavlju, osim pjesme i igre, treba da se puca, trese, da se ori. Uostalom,
ne baš tako davno, bio je običaj pucati prilikom podizanja pod svetom misom.
U težnji da što bučnije provedu uskrsne blagdane, momci bi pravili
svakojake ručne prangije i iz njih pucali. Te imitacije pušaka bile su
prilično nakaradne. No, tko je to gledao? Važan je prasak, pucanje!
Kako priručne prangije nisu davale kakav zaglušujući prasak, efikasnija
buka stvarala bi se na drugi način. Mlađarija bi običavala pucati
limenom konzervom s pomoću karabita. Karabit se mogao dobiti od
željezničara i rudara , koji su ga koristili za osobne
svjetiljke “karabituše”. Momče uzme praznu limenku od laka, pa
je na dnu probuši. Unutra stavi malo karabita i vode, čija smjesa stvara
eksplozivni plin. Začepljen poklopcem u limenci, stvara sve veću koncentraciju.
S malo vatre na rupi plin se aktivira, i uz bučnu eksploziju
izbija poklopac. Sve se to događa u rukama momka!
U novije doba na raspolaganju su i pirotehnička sredstva. I pored
toga, u slavljenju uskrsnih blagdana iščezava taj efekt buke i praska. Poimanje
kršćana o ovim blagdanima mijenja se nabolje. Uskrsno veselje
se svodi na slavljenje suvremenog čovjeka i kršćanina, gdje do izražaja
dolazi profinjenije doživljavanje radosne vijesti o Kristovom uskrsnuću
i nada u naše osobno uzdignuće.
