Stare igre koje su se najvećim dijelom igrale oko komina i u dvorištima su se uvelike razlikovale oda današnjih modernih igara i općenitih druženja.
Igralo se na ravnom terenu, a u igri je moglo sudjelovati 4-6 igrača (većinom su igrali stariji, a i djeca). Postavio bi se kvadratni kamen visine 10-12 cm, od njega bi se izmjerilo desetak koraka i povukla crta. Obično se igralo pojedinačno.
Svaki igrač ima što okrugliju i tanju plosnatu kamenu ploču. Na postavljeni kamen “mekac” stavljali bi se novci (ili pucad ispod njega). Prvi koji gađa određivan je par-neparom. Prvi igrač gađa “mekac” i ako ga dobro potkopa da ploča ostane a “mekac” se izvrne tako da novac padne na ploču, uzima sve novce; ako pogodi “mekca”, a novci se rasprše, uzima samo one kovanice koje su u odnosu na “mekac” (opći čuvar) bliži njegovoj ploči. Za ostale kovanice bacaju ostali na isti način i po istim pravilima. Kada nije bilo kovanica (novca), igralo se na puca, ali su se puceta stavljala ispod ili malo ukopana ispred “mekca” da se ne oštete. Od crte, s određene udaljenosti, baca se po redu; svaki igrač ima svoju pločicu određene veličine. Gađa se u već postavljenu ploču (“mekac”), ako pogodi i njegova ploča bude bliže pucetu od “mekca”, on nosi puce ili sve ako je izbio ploču, a njegova ostala. Neki su znali poskidati sva puceta s košulje od narodne nošnje i izgubiti ih na “kovčanju”.
Slavko Galiot
