lako je u 18. st. bio u Splitu već potpuno formiran građanski stalež, materijalna je osnova bila različita, pa je teško razlikovati inventare kuća siromašnijih građanskih obitelji od inventara kuća pučana. Kao što smo pri analizi plemićkih kuća uzeli u obzir i bogate građanske kuće i vodili se samo kvantitetom i kvalitetom predmeta, tako se u svim skromnijim splitskim domovima mogu samo razlikovati skromniji od siromašnih.
Osnovica razlike među građanima i pučanima bilo je ekonomsku gjtf me vezano za zanimanje, a zatim ugled itd. Ovim proučavanjem obuhvaćene su i kuće u splitskim predgrađima.
Kuće tih Splićana najčešće su imale prizemlje u kojem je bila konoba ili poslovne prostorije. Na svakom se katu najčešće nalazila samo jedna prostorija, ponekad predsoblje, soba i kuhinja (prostorije su u popisima često dosta pobrkane). To su tipične dalmatinske visoke i uske kuće, građejje u romaničkom stilu. Najsiromašniji slojevi imali su samo jednu prostoriju ili prizemnicu koja im je služila za sve. Siromašniji splitski težaci stanovali su u potleušicama, a kuće bogatijih imale su kat, dva, pa i tri.
Namještaj u građanskim kućama bio je uglavnom skroman, ali su ipak za ondašnje prilike građani imali komfor koji je omogućavao uredan pa j udoban građanski život. U siromašnijim građanskim i pučkim kućama sve je bilo mnogo skromnije, svega je bilo manje.
Kreveti tipa »lettiera« u 18. st- bili su poznati jedino u dvije bolje namještene kuće; u kući trgovca Ivana Ugolinija i u kući tkalje Vinke Caro-generi. Potkraj 17. st. u boljim građanskim kućama bile su poznate »cochietr te«. Najčešće upotrebljavani tip kreveta bio je *letto«, koji se sastojao od drvenih nosača i pet-šest poprečnih dasaka. Oprema kreveta zastorima, baldahinima i tomaletima bila je vrlo rijetka. Na krevetima su bili madraci i slamarice. Najsiromašnije obitelji imale su samo slamarice punjene kukuruzovinom. I u težačkim su kućama takve slamarice zamjenjivale madrace,
Posteljno rublje često je bilo obilno. U pojedinim je kućama bilo pef do šest plahta, pa čak i više. Te su plahte ponekad bile ukrašene vezom i čipkom, sašivene od debelog, tankog, »telle canavine« ili tzv. riječkog platna, Pojedinci su imali pet do šest pari navlaka, najčešće jednostavnih, malokad ukrašenih vezom ili čipkom. Bogatstvom veza na posteljnom rublju, krevetnim zastorima i na tornaletima isticala se kuća Židovke Bone, udovice Isaka Seniora. Vez je bio odlika a i izvor zarade židovske žene u Splitu, što pokazuje i ovaj inventar. Prema sačuvanom popisu u njezinoj kući nije bilo mnogo namještaja, međutim, upravo bogatstvo veza i boja moralo je davati ovom stanu ljepotu i intimnost. Stolnjaci i ručnici bili su također vezeni
Par plahta od rajnskog platna sa »starinskom« čipkom na kapu, procijenjen je 200 lira; zaglavlje sa dvije navlake, također od finog rajnskog platna, vezeno svilom zagasito crvene boje 80 lira; ručnik od domaćeg platna ukrašen čipkom i vezom 13 lira; stolnjak od turskog platna ukrašen cvjetnim motivima raznih boja, procijenjen je 70 Ura.
U pojedinim siromašnim kućama još uvijek nije bilo plahta, s splitski težaci su još i u 19. st. najčešće upotrebljavali plahte od raše, a zimi bi se pokrivali vunenim biljcima. Međutim, baš u jednoj kući u kojoj plahte nisu popisane, zabilježeno je šest ubrusa.
Pokrivači u ovim kućama potkraj 17. st. bili su skromni, tkani od grubog sukna »schiavinotti« ili od trave »stiore«. Tek u kućama bogatijih majstora zabilježeni su kvalitetni sukneni pokrivači i vunene »felzade«. Vrlo lijepe pokrivače »coltre« imala je Bona Senior, jedan od tih bio je od raša, a drugi od bijele inđijane s cvjetnim motivom. To su zapravo bili jorgani. 1 ostali građani imali su jorgane, krznene pokrivače, a i pokrivače od kostreti.
Glavni, a najčešće i jedini spremišni prostor u ovim kućanut bile su Škrinje od jelovine, panjevine ili orahovine. Među ovom vrstom ističe se jedino škrinja nekog trgovca obložena orahovim rezbarenim drvom.
U težačkim kućama 19. st. škrinje su bile najčešće rezbarene, iako u razdoblju o kojemu je riječ u inventarima nema takvih napomena. Možda je ponegdje i kriva nepreciznost popisivača, ali rezbarije na škrinjama bile su uočljive i sigurno uvijek cijenjene.
Ormari su zabilježeni samo u dva od proučenih inventara. Potkraj 17. st nije bilo ormara ni u kućama imućnijih poslovnih ljudi. Dva spomenuta ormara imala su ladice. U kući Vinke Carogeneri zabilježen je buro pravim imenom. U ladicama i u burou otmjene kuće obitelji Dražić bilo je složeno rublje.
Sjedalica još nije bilo u svakoj kući, pa je škrinja dalje služila i za odmaranje. Kao što je zabilježeno, u kuhinjama se uz ognjište ponegdje nalazila i klupa. Slamnate sjedalice zabilježene su i u skromnim šibenskim kućama. Poneka je sjedalica bila riječkog porijekla. Malobrojne su bile s naslonima od orahova drva, jedino je dr Rabi imao sjedalice tapecirane kožom »bulgaro«. U kući trgovca Ivana Ugolinija dvije su sjedalice bile tapecirane svilom i s jednim »pecato mortal« činile komplet.
Ni sve siromašne kuće u 17. st. nisu imale stolove. U 18. st. stolova ima sve više. Vjerojatno su bili sasvim jednostavni. Nigdje nisu opisani, samo se u jednom popisu spominje stol ukrašen intarzijom, i stol s nogama »a officietto«. Stolovi su bili pokriveni stolnjacima i sagovima.
I građanske kuće su imale zrcala, ali, koliko se može zaključiti iz popisa, ona vrednija, s pozlaćenim okvirima ili rezbarenim i pozlaćenim okvirima bila su malobrojna. I »petteniere« su u 18. st. već ušle u građanske kuće, kao i bauli i »cophani« obloženi svilom, te »forzieri« obloženi kožom.
Police za kuhinjsko posuđe ili tanjure nalazile su se u spavaćim i u drugim sobama. Kuhinje su u ovim, naročito skromnijim kućama, najvjerojatnije bile središnja prostorija, u kojoj se odvijao glavni dio života pogotovo zimi. U ovim kućama, kao i u plemićkim kućama, ognjište nije posebno spomenuto jer je ono bilo dio građevine, ali su zabilježeni lanci. Ognjište je i ovdje bio glavni izvor topline. Upotrebljavale su se mangale, bilo od bakra, nalik na turske, bilo od željeza. U njima je sagorijevao ugljen i grijao sobe, a na njima se i kuhalo, barem djelomično. I građanski kreveti, kao i gospodski, ugrijavali su se »scaldalettom«. Rijetko su zabilježene »scalda-pie« — posudice od bakra za grijanje nogu.
Samo su bogati imali fine vreće od čoje, iznutra podstavljene vučjim krznom, ukrašene vrpcama i pozamenterijom. U njima su grijali noge. Godine 1787. platila je obitelj Garanjin za takvu vreću 50 lira.
Kuhinje su u građanskim kućama bile različito opremljene. U jednoj prostoriji nalazilo se i kuhinjsko posuđe i škrinje s odjećom ali se često u kuhinji nalazio i krevet. Zanimljivo je kuhinjsko posuđe jer ono daje bar dio slike životnog standarda. Bilo je najčešće od bakra, željeza i kositra kao i u plemićkim kućama, a i od zemlje. Naravno da je i kvaliteta i kvantiteta posuđa ovisila o ekonomskoj moći vlasnika. Siromašne kuće imale su od posuđa samo tavu, lijevak, nekoliko vrčeva i još neku sitnicu.
Pojedine kuće imale su velik broj tanjura i zdjela. U kući Vinke Carogeneri bilo je trideset osam tanjura od majolike. Zvali su ih »tondi« i »piatti«. I u građanskim su kućama bili u modi već spominjani tanjuri »da tavagliol« od kositra ili zemlje. Ovaj tip tanjura dugo se upotrebljavao, a zabilježen je u splitskim kućama i početkom 19. st.
Pribor za jelo bio je malobrojan, ali ga je ipak bilo od srebra ili od kositra. Nije se još upotrebljavao u svakoj kući.
I građani su već bili prihvatili kavu kao napitak, pa su imali posebne šalice za kavu i za napitak od čokolade.
Prostorije su bile osvijetljene svijećnjacima od mjedi, koji su ponekad bili i dvokraki, te svjetiljkama od mjedi zvanim »lumette«. Možda je poneka ih! njih bila i toliko poznata fjorentina. Te mjedene svjetiljke zadržale su se u kućama i u 19. St. Splitski težaci su vjerojatno više upotrebljavali lojanice jer su bile jeftinije. Siromašni pučani osvjetljavali su kuće uljanicama — prastarim izvorom svjetlosti. Najzanimljivije svjetiljke, vjerojatno viseće, imala je Židovka Bona. Jedna je od tih imala šest svjetlećih izvora »una lampeda đi laton con sei (?) pirrie« i procijenjena je osam lira, dok je druga \eca »pirria« stajala jedanaest lira. Njezinih šest starih svijećnjaka bilo je procijenjeno šesnaest lira. U tim višekrakim svijećnjacima gorjele su vjerojatno voštanice, a možda i ulje. Rasvjetni plin pronađen je potkraj 17. st., međutim, prošlo je cijelo stoljeće dok se počeo proizvoditi u većim količinama. U Splitu se rasvjetni plin počeo upotrebljavati u drugoj polovici 19. st.
Većina građanskih i plemićkih kuća imala je drvenu higijensku škrinju, vjerojatno s metalnom posudom, koja nije spomenuta. Glačalo je zabilježeno samo u kući 1. Ugolinija.
Može se zaključiti da su i građani imali smisla za udobnost i standard već prema imovinskim prilikama. Kuće pučana bile su najskromnije, a među te su se ubrajale i kuće siromašnijih težaka splitskih predgrađa, koji nisu imali mogućnosti ni prostora da sebi priušte ono što su mogli bogatiji Splićani.
