Veselje je oduvijek bilo imati svoj stan,
svoju kucu. Ne veli se uzalud “Svoja kucica, svoja slobodica”…
Malo ćemo o stambenim nastambama koje su utočište svakog čovjeka već tisućama godina, mali osvrt na narodnu tradiciju i gradnju kuća na našim prostorima.
Veselje je oduvijek bilo imati svoj stan, svoju kuću. Ne veli se uzalud “Svoja kućica, svoja slobodica”. Svaki mladi bračni par sanja o tome, samo što se u nekim prilikama i pod nekim uvjetima nije ni smjelo tako razmišljati. Ako je sin jedinak(c), bila bi seoska sramota ostaviti stare roditelje i praviti sebi novu kuću, čak i ako je bilo u kući većih nesuglasica između svekrve i snahe ili oca i sina ili ostalih ukućana. Diobe je rijetko bilo. Ako se to doista i moralo dogoditi, mladi bi preselili u jednu sobu iste kuće ili se nova kućica pravila u istom dvorištu. Gdje je pak bilo više braće, najstariji bi, ili najmlađi, ostajao u kući s roditeljima i ako bi ovi umrli brinuo se o udaji sestara i njihovom mirazu te se trudio mlađoj braći “otračiti” svadbu.. Ostala braća bi radila sebi kuće na obližnjim kućištima. Najčešće su to bile kuće od tzv. kuće – u značenju kuhinje, i sobe. Kasnije se dograđivao trijem (veranda). Ljudi su se trudili napraviti takozvane sobice za žensku čeljad.
“Kuca” s trijemom
Iz početka su kuće bile građene od šepera, kasnije se šeperom gradio koš ili ograda, a kuće su se gradile od cerpića (nepečena cigla). Rađene su i brvnare (drvo i pljeva sa zemljom bjelušom). S vremenom kuće bivaju građene od čvršće građe, cigle (puni zid) ili “u direke”. Šeperske koševe, gdje se pohranjivao kukuruz zamjenjuju drveni koševi. Drvena taraba, a kasnije betonski zidići, izbacili su šeper oko kuća. “Udžere”, drvene jednoprostorijske kućice od drveta, postavljene na veće kamenove, ponegdje su još ostale kao spremišta. Te udžere su koristili uglavnom mladi bračni parovi. Naravno, moderni štaglji, ljetne kuhinje, sve su bili više u modi. U svakom slučaju gradnja kuće predstavljala je i “predstavlja” ogroman financijski zalogaj, ali se time dobivalo na vrijednosti i ugledu u selu.
“Udžere”,
drvene jednoprostorijske kucice od drveta, postavljene na vece kamenove, ponegdje su još ostale kao spremišta.
Kopanju temelja su pomagali svi susjedi i rodbina i bilo je vrlo svečano. Poslove je nadgledao glavni majstor. Svi su muškarci bili “na temeljima”, tko kopao, tko miješao beton, tko ga nosio, a tko salivao. Sramota bi bila da se netko ne odazove tom poslu. Daljnji posao se nastojao završiti što prije i radi vremenskih prilika, a i potrebe za kvalitetnijim stanovanjem. Svaki puta kada bi bili pozvani radnici, žene su spremale obilate ručkove i večere. I to njih više. Vrhunac radosti domaćina i galvnog majstora sa šegrtima bio je postavljanje rogovlja- krova. Svoj krov nad glavom imati, znade najbolje što znači onaj tko je bio beskućnik. Otuda ovako svečan čin zvan čatma. Na srednji dio drvene grede, uz koju se obično pričvršćivao i štender (kućni stup za struju), stavljaju se darovi: košulje, peškiri-ručnici, čarape, čaršafi (plahte), maramice… Obično najveći dio dara ide glavnom majstoru, nešto njegovim pomoćnicima, a ostatak domaćinu. Darove su osim samih domaćina donosili roditelji i ostala bliža rodbina. Ponekad se kao i u svadbi vikalo što je tko dao i stavljalo na krov.
Dizanje monte,
1974. godina
Obavezni ražanj s pečenicom spremao se za prelo koje je znalo biti malo manje od svatovskog. Pjevalo se, jelo, pilo i veselilo i obavezno pregledalo sve prostorije kuće.
Šezdesetih godina gradile su takozvane “planske” kuće. Obično su bile 8×5 ili 9×5… i imale su špajz tj. smočnicu ili ostavu, sobicu za djevojku ili momka, veliku sobu (spavaća soba roditelja i manje djece) te kuhinju s nišom koja je bila i dnevni boravak. Obavezan je bio ganjak (hodničić za ostavljanje obuće), da se blatna obuća ne bi unosila u kuću. Svaka kuća je imala česmu i nezaobilazni djevojački ukras vrtlačić u kojem se zelenilo i mirisalo najraznovrsnije cvijeće. Kraljica cvijeće bila je ruža penjačica ili puzavica, a hlad u ljetnim danim činila je vinova loza oko vrata i prozora kuće. Avlije su bile uređivane. Melo ih se svake subote i pred svetac kao i put ispred svačije kuće. Osobito je bilo lijepo sjesti na klupicu između tarabe i kanalića, koji je bio cesta. Znalo se da uz subotnje metenje avlije treba biti pometena i cesta ispred svačije kuće. To je bio posao djevojčica, djevojaka i mlađih nevjesta. Bio je vrlo lijep običaj da se pomete ispred kuće gdje su bili stariji ljudi. Na sreću, takvih je tada bilo malo.
Kuća kao sinonim za samostojnost obitelji je materijalno središte u životu svakog čovjeka. Izrazi kućiti i raskućiti kazuju mnogo. Svatko je oprobao ovaj prvi, kućiti se i zna da to nije lako, zato nema teže stvari u životu jednog čovjeka nego da mu se kuća sruši, zapali, uništi. Riječi blagopokojnog kardinala Kuharića su odjekivale u ovom nesretnom ratu: “Ako netko zapali tvoju kuću ti nemoj njegovu…”. Nažalost ovaj vapaj često nije stigao do rušitelja.
O kući, domu, ispjevani su mnogi stihovi. I Isus je poučavao parabolom o kući s lošim temeljima, kući na pijesku, koju bujice voda odnesu, za razliku od kuće na čvrstim temeljima, koje ne mogu potkopati nikakve vode.
