Istražujući način života u Splitu za vrijeme naših djedova i pradjedova nezaobilazno mijesto koje pokazuje način života i kulturu življenja je i sami stambeni prostor ljudi.
Uvjeti stanovanja građana međuratnoga Splita bili su vrlo različiti, a ovisili su 0 imovinskim prilikama i statusu pojedinih osoba. Kretali su se od privatnih vila ili mnogosobnih stanova sa svim tada modernim komforom, preko unajmljenih stanova u novijim stambenim zgradama, zatim starih kuća u koje su tekovine modeme civilizacije tek počele prodirati, do potleušica sa zemljanim podovima i stanovanju potpuno neprimjerenih vlažnih podrumskih prostora bez prozora i ikakvih nusprostorija. Neki su interijeri opisani u zapisanim sjećanjima i u književnim djelima. No, pogled u unutrašnjost onovremenih splitskih kuća nude i drugi izvori. Među bilježničkim spisima sačuvan je veliki broj inventara splitskih kuća i stanova, najviše iz ranih tridesetih godina. Ti su inventari redovito bili dio očitovanja o nečijoj imovini, najčešće očitovanja muževa o imovini njihovih supruga, pa dijelom ocrtavaju i sadržaj miraza. Sastavljani su iz različitih razloga. Često je to bila mjera zaštite u mogućem slučaju pljenidbe zbog dugova jednog od članova obitelji. Katkad je namještaj bio zalog za dug, a katkad i način otplate duga. Kroz odabrane primjere pokušat će se oslikati ozračje stanovanja u međuratnom Splitu.
Stan nekadašnjega splitskog načelnika Ive Tartaglie opisala je Norka Machiedo Mladinić u njegovoj biografiji. Tartaglia je tridesetih godina dao nadograditi obiteljsku kuću nasuprot Hotela Bellevue. Sa suprugom je od tada stanovao u deseterosobnom stanu na trećem katu kuće. Tartagliin je stan bio neka vrsta umjetničke galerije s više od petsto likovnih djela što je bila posljedica njegove velike sklonosti prema umjetnosti i kupovanju umjetničkih djela na gotovo svakoj izložbi koju je posjetio. Posjetitelja je u stan uvodio dugačak hodnik ukrašen brojnim ikonama koji je vodio do spavaće sobe i biblioteke. Biblioteka je bila najčešće korišten dnevni prostor. Tartaglia je imao veliku zbirku knjiga, među njima i neka vrlo rijetka i stara izdanja. Knjige nisu bile smještene samo u toj sobi, nego je pet bibliotečnih ormara bilo raspoređeno po stanu, a samo se najveći nalazio u biblioteci. U biblioteci se nalazio još i pisaći stol, kožne fotelje i trosjed te brojna umjetnička djela. Između spavaće sobe i biblioteke nizale su se gostinska soba s masivnim namještajem od crvenog mahagonija, dnevna soba njegove supruge, blagovaonica (tinel) s masivnim namještajem, srebminom, porculanom i brojnim ukrasima, te «plavi salon» s foteljama u empire-stilu presvučenim plavim da-mastom. S druge strane biblioteke bila je radna soba, a zatim je slijedila «soba za muziciranje» s pianinom te «stari salon» sa zbirkom oružja, srebminom i nezaobilaznim umjetninama. Zimi je stan bio grijan etažnim centralnim grijanjem na ugljen. Stan je održavala sobarica koja je imala svoj «apartman» na kraju stana, a kuhala je kuharica koja je stanovala pokraj kuhinje u sobi koja je imala posebni sanitarni čvor.
Među bogatijim inventarima splitskih kuća inventar je kuće ravnatelja Zadružnog saveza Ive Antičevića u «Bihaćkoj 10». U vrijeme sastavljanja bilježničkoga spisa 1936. godine on je bio u mirovini. Većina namještaja i pratećih predmeta u kući pripadala je njegovoj ženi Marici, rođ. Miloš, koja je taj namještaj dijelom donijela prilikom udaje, a dijelom kasnije kupila od vlastitih sredstava. Bračna spavaća soba bila je od «drveta obloženog ulaštenom jasenovinom», a sastojala se od dva kreveta, dva noćna ormarića, dva dvokrilna ormara i jedne «psyhe». U prostoriji su bila još dva stolca bez naslona, stolić, tepih i Gospina slika. Zatim su opisane tri jednokrevetne spavaće sobe, dvije jednako namještene namještajem «od mekog drveta obojadisano u emajl-bijelo» i treća s namještajem «od drveta obloženog sa ulaštenim mahagonijem». Sve su tri sobe imale po jedan krevet, noćni ormarić i dvokrilni ormar. Dvije sobe s bijelim namještajem uz to su imale i po jedan «ženski pisaći stol», dvije fotelje i dva stolca bez naslona. U «primaćoj sobi» bio je namještaj od mahagonija koji je uključivao divan, sjedalice i stolić. Vrlo je detaljno opisana «jedaća soba», a njezin se namještaj sastojao od «jedne trpeze, jedne veće i jedne manje kredence i dvanaest sjedalica s naslonom, sve ovo od ulaštenog mahagonija; trpeza je u formi četvorine, koja se može produljiti na dvije strane, sjedalice su na sjedištima i naslonima prevučene cmo lakiranom kožom, kredence su po srijedi izbočene, a donji dio im je pokriven mramornim pločama šareno-smegje boje. K tome dolazi još jedan divan, obložen matrasićima, napunjenima vunom, a prevučen sa prostom tkaninom na cvjetove; jedan pianino marke “Petrof ’ sa pripadajućom sjedalicom i ormarićem za note; jedan viseći luster na verigama sa kuglom po srijedi i sa šest svijeća uzgor, jedan viseći luster na verigama sa kuglom po srijedi i sa tri svijeće uzgor; dva zidna lustera sa po dvije svijeće uzgor». Namještaj «kuhinje i spreme» opisan je tek u grubim crtama pa saznajemo samo da je bio «od mekog drveta obojadisano u emajl-bijelo», a satojao se od dva ormara, dvokrilnog i jednokrilnoga, dva stola, od koji je jedan imao mramornu ploču, ledenice srednje veličine i zidne police s posudama za začine te posuđa. Mnogo je detaljnije opisan namještaj «radne pisaće sobe» koji se sastojao od «jednog pisaćeg stola, jednog ormara na ruletu, jednog etažera za spise, jednog stolića za telefon, jedne biblioteke na troja vrata, jednog okruglog stola, dvaju fotelja i jednog sata na stalku od tri poda u obliku zvonika, sve ovo od mahagonija; fotelje su na sjedištima presvučene cmo lakovanom kožom, vrata na biblioteci su dvije trećine u staklu, sat je njihalo, okrugli stol je pokriven staklenom pločom, a ploča pisaćeg stola je presvučena žutkastom čojom. K tome dolazi još jedan divan i dvije fotelje, presvučene cmo lakovanom kožom sa svih strana; dvaju metalna tapnjaka, dvije japanske vaze od porculana, troje metalnih ure-snih statua, od kojih jedna simboliše poljoprivredu, a dvije predstavljaju sredovječne vitezove, jednog visećeg lustera sa tri žarulje prema doli, jedne metalne stolne svijeće.
Rijetko su sastavljani inventari radničkih stanova. Jedan od sačinjenih odnosio se na stan obalnog radnika Nikole Laura i supruge mu Marije Terze u Radunici. Taj je skromni stan 1934. godine imao bračnu spavaću sobu s namještajem od bukova drva i kuhinju sa stolom od jelovine, dva stolca, kredencom i kantama za donošenje vode.
Težaci su, kao i dio obrtnika i trgovaca, stanovali u tradicionalnim pučkim kamenim kućama u četiri starija pučka predgrađa. Untrašnjost tih kuća uglavnom je bila skromna. Prema Kovačiću težaci nisu mnogo marili za kuće jer su mjerilom svojeg rada držali vinograde i konobe. Ipak, te su pučke kuće stalno bilježile promjene, a kvaliteta življenja i u njima je postupno podizana. Primjerice, Kovačić navodi kako je njegova kuća oko 1910. godine preuređena. Do tada je pod u prizemlju bio od nabijene zemlje, a tada je betoniran, zidovi i stropovi ožbukani su, uređeni odvodi za kišnicu, te napravljena ulazna vrata sa staklom da bi i u prizemlju koje nije imalo prozora bilo više svjetla. U kuhinji je umjesto starog komina napravljen uzidani štednjak. Uz kuću je tada izgrađen drveni zahod. U međuratnom su razdoblju uvjeti života i u pučkim kućama dalje podizani širenjem vodovodne i kanalizacijske mreže te elektrifikacijom. Na krevetima su madraci zamjenjivali nekadašnje slamarice, a i namještaj se postupno modernizirao. Moderniji je namještaj bio elegantniji, ali i manje trajan. Promjene koje su u tom smislu nastupale Kovačić pokazuje opisom stolaca: «Stari su jemali katrige od orijovog drva, teške i tvrde ka gozd, da su mogle trajati vičnost, dočin mlaje žene su jemale katrige o’ bukovog drivja kojiman je sidalica bila o’ kolurane slame, a koja bi se svaki desetak godin popravjala i zaminivala kad bi se ogulila.
Grad i ljudi: Split 1918.-1941.
