Ljekovito bilje i njegovi pripravci najstariji su oblik liječenja najrazličitijih bolesti, a još i danas dvije trećine čovječanstva ljekovito bilje koristi kao glavno sredstvo liječenja. I brojni suvremeni lijekovi neposredno ili u djelomično promijenjenu obliku potječu od biljaka. U svijetu se koristi približno 20.000 ljekovitih biljaka. Od toga je 1100 dobro istraženo, a od 250 vrsta dobivaju se osnovni sastojci za proizvodnju suvremenih lijekova s biljnim aktivnim tvarima.
Do 14. stoljeća svi su medicinski udžbenici bili pisani latinskim jezikom, pa su ih stoga mogli rabiti samo liječnici. Tada su se počele pojavljivati knjige na narodnim jezicima s brojnim savjetima za liječenje različitih bolesti i ozljeda, a koje su mogli koristiti i narodni liječnici i laici. Jakob Theodorus Tabernae-montanus (1520.-1590.) u predgovoru svoje knjige o bilju piše da je namijenjena liječnicima, ljekarnicima, vidarima, kovačima, vrtlarima, kuharima, gostioničarima, primaljama, glavama obitelji i drugim korisnicima ljekovitog bilja te da tom knjigom želi prije svega »uštedjeti mnogobrojne izdatke siromašnom stanovništvu koje zbog velikih troškova liječenja radije umire nego da pozove liječnika«.