Kamilicin blagi čaj
Kamilicin čaj davao se novorodjencadi protiv grčeva, njime su se ispirali cirevi, rane, opekline, uzimao se za smirenje i bolje spavanje, kamilicom su se lijecile bobuljice (jedrice) na licu…
Da se gotovo svi lijekovi, uz ljudsku pripomoć, nalaze u velikom “Božjem vrtu”-prirodi, znali su naši pređi i dobro to koristili. A što su drugo i mogli u vremenu bez razvijene farmakologije, medicinske zaštite i opće prosvijećenosti o zdravlju.
Ipak, snalazili su se, preživljavali, istraživali i u suglasju s prirodom liječili.
Naravno, mi kao nestručnjaci o ovoj temi, samo zapisujemo ono čega se sjećamo iz naše najbliže okolice.
„Vrata” ove teme otvorena su za sve koji se sjete bilo čega, što će naknadno biti i zapisano.
Podsjetit ćemo na vrijedno blago liječenja onim što se našlo na našim poljima i livadama, međama i živikama, vrtlacima i vrtlačićima, dakle ljekovitu travu i bilje uopće, od kojih su se spravljali blagotvorni čajevi, sirupi, napitci, sokovi…
Trebalao je, dakako, dobro znati razlikovati bilje i ne ubrati nešto nekorisno ili, ne daj Bože, otrovno; znati vrijeme branja i način sušenja te pravo pohranjivanje najčešće u drvenim posudama.
Ovdje također spominjemo samo imena onih naših mještana, koji su liječili za koje smo uglavnom sigurni.
Bilo ih je još i dobro bi bilo zapisati ih sve.
1. Lom ruke ili noge namještao je djed u susjetstvu
2. N(M)icina liječio djed u susjedstvu. Liječiti ovaj veliki čir, kako su ga neki zvali, a to je bio veći tvrdo crveni bolni dio kože, najčešće pokraj krakova, mogli su po tradiciji samo mezimci, tj. najmlađi brat li sestra u obitelji.
3. Ojedine kod male djece – liječene su trabuljikom
4. Na čir se stavljao prepečeni luk i bukvica
5. Mjehur se liječio čajem od iskuhane kukuruzne svile (klipovom “bradom”)
6. Proljev – drenjinama i dunjama
7. Glavobolja – hladnim, navlaženim otarcima i pravom kavom
8. Prehlada se “dramila” rakijom a uzimao se i čaj od bagremovih osušenih cvjetova, te nezaobilazni šipkov čaj (bogat vitaminom C, jer naši pređi nisu imali limuna)
9. problem zatvora (tvrda stolica) rješavao se uzimanjem kiselog mlijeka i grožđa
10. “Šljezov“ čaj se rabio za bolji tek, a nad njim se parilo i liječili sinusi
11. Perut se ikorijenjivala pranjem kose prosijanim i prokuhanim pepelom tzv. lukšijom, a uši (vaši) iz kose istrijebljivale “gasom” tj. petrolejom 12. Za bolje spavanje i smirenje uzimalo se malo satrtog crnog maka (rastao je u našim vrtovima i imao male čahure na dužoj stabljici), te čaj od kamiličinog cvijeta
13. Temperatura se skidala oblozima od rakije prepečenice, umočenim čarapama u ocat (sirće), a stavljale su se i krumpirove ploške na tabane.
14. Promukli glas, osobito iza svadbi, se „čistio” svježim kokošjim, guščijim ili pačjim jajem
15. Za “vatricu“ (temperatura) se uzimao i rasol
16. Kopriva (žara), svježa i sušena, se stavljala na rane, njenim oblozima je liječena upala očiju, jele su je malokrvne osobe, a za reumu se od lišća koprive i istucane soli pravio lijek
17. Duhanom se posipala posjekotina (svjedok sam da se liječnik u Šamcu na to jako ljutio), a neki bi ju jednostavno pomokrili vlastitim urinom
18. Za bubrege se preporučivala lubenica
19. Za slabokrvnost se pilo tzv. “kino-vino”, jela crna “džigerica”, crni dud, maline, a kasnije i trnjine
20. Glog se konzumirao za poboljšanje rada srca, kao i čaj od metvice, rute, bazge, majčine dušice…
21. Suhe šljive su bile dobre za probavu
22. Češnjakom se čistila krv, inače je češnjak bio lijek gotovo za sve, čak se preporučivao i za TBC-e te za bolesti dišnog trakta
23. Kod uboda ose ili pčele stavljala se zemlja ili kamen na ubodeno mjesto
24. Bundevinim sjemenjem (mesnim dijelom “špica”) trljale su se bradavice, ispucana koža (osobito pete), a od samih bundeva pravili su se oblozi za vene. Inače je bradavice na sebi svojstven način (kružeći prstom oko njih i molitvom) liječila Jela Mate Ćitića
25. Brezovim lišćem su se tretirtali lišajevi kože, a spominjalo se da je dobro piti brezov čaj od lišća za “istjerivanje” bubrežnoga kamenca.
26. Listovi od kupusa su služili kao oblozi za reumu, proširene vene, a list kupusa se stavljao na ledja u liječenju bronhitisa.
27. Žene su često spravljale čaj od čičkova sjemena za pospješenje izlučivanja urina.
28. Brusnice, slične borovnici, su “čistile usta”
29. Osušene borovnice su zaustavljale krvarenje
30. Čaj od bosiljka (bosioka) pripreman je za kašalj, a vjerojatno i za smirenje uz kamilicu
31. Kamiličin blagi čaj davao se novorođenčadi protiv grčeva (kolike), a kamličinim čajem su se ispirali čirevi, rane, opekline
32. Preslicom i kamilicom su se liječile bobuljice (jedrice) na licu, tj. akne.
33. Bolna peta liječena je tzv. „puštanjem čelca” koji se stavio u bocu i držao u njoj dok nije pustio žalac. Sadržaj u boci je bio vrlo jakog i osebujnog mirisa. Namazana peta bi počela zatim svrbjeti, a kao melem se na nju stavljalo blato.
34. Takozvano „liječenje straota”, odnosno poznato pod nazivom „saljevanje stravina” koje je obavljala „bab’ Jokura” više bi se moglo ubrojiti u narodna vjerovanja nego u „prirodna” liječenja.
35. Crveni vjetar je liječila je strina Mara Londženica, Sarić (bile su to uglavnom alergije zvane „crveni vjetar!)
36. Čajem od kantarije su se liječile želučane tegobe, a uzimala se i vrsta posebne rakije, neki su je zvali „stomaklija”.
37. Lanenom krpom umočenom u mlaku slanu vodu ublažavala se bol iščašene ruke ili noge
38. Čaj od kunice je pomagao kod ženskih bolesti
39. Postojala je izreka ako bi čovjeka stisnulo pa „pustio vjetar”- manje doktoru u kesu.
40. Opekline su se posipale mljevenom kavom ili „tozom” tj. talogom od kuhane kave. Osobito dobro je to znala liječiti Luja Katić, supruga pok. Ilije iz Donjeg Hasića.
Spomenuli smo imena nekih naših mještana koji su pomagali pri liječenju kako su znali i umjeli. Svakako treba na osobiti način spomenuti našu seosku primalju (babicu) vrlo poštovanu Maru Bratić, koja je pomagala ženama pri porodu. Rijetko je bilo postoporođajnih problema tamo gdje je bila naša draga bab’ Mara.
Imati ušnjake (minđuše ili naušnice) bila je radost svake curice. Za to se brinula naša bab’ Ivka Stanić. Ona je „bušila” uši i to vrlo uspješno. Doduše, uz malo suzica, ali bez kasnijih infekcija.
U naše selo su kasnije dolazili i bolničari davati bolesnicima inekcije. Poznata su naša dva Hasićanina, nešto kraće bio je terenski bolničar Pejo Sarić (Rupa), a duže Marko Meščić, prozvani Krat. Na spomen njegovog nadimka i najvće dječje galamdžije su ušutjele i majke imale bar malo mira. Djeca su pamtila bol od uboda injekcije, a nisu toliko bila svjesna da im taj ubod donosi zdravlje.
Uopće je bilo pravilo da se za liječenje ne uzima ništa za naknadu, ali je svaki liječeni osjećao potrebu da se na svoj način oduži.
Od „krema” se najčešće uporabljala prava svinjska mast, a za prišteve (posebno je bio opasan „crni prišt ili prišć”, zlić prenesen s goveda na ljude- bedrenica ili antrax) tzv. „crna mast”.
Kasnije je krišom iz Slavonije prispjevala „kozmetika” običnih laganih krema. Po nju se dolazilo određenoj osobi u sumrak i nije bilo uputno da svatko vidi kupljeno. Sakrivala se u njedra ili ispod zaprega.
Poboljšanjem zdravstvenih uvjeta i razvojem farmaceutike popravilo se zdravstveno stanje u našem kraju. Međutim, mnogi narodni lijekovi i dalje su ostali kao uspješni i svi mi ponekad posegnemo u tu bogatu riznicu ljudskog snalaženja i doumljivanja da lakše prebrodimo probleme koje nam život nameće.
Napomena : urednica ovog teksta je: dr. Ružica Šušnjara-Sarić
Tekst preuzet sa Hasić Online
