Lov i lovački pribor naših djedova

Lov kao i lovačko pribor se razvija tijekom godina, današnji lovci su opremljeni mnogim suvremenim puškama i raznom modernom opremom.

Ali tako nije bilo prije! Kako su naši djedovi i lovili male životinjice i kakve su im sve zamke pripremali da bi došli do ukusnog ručka?

LOVAČKI PRIBOR

Napredovanje tehnike i osuvremenjivanje lovačkog pribora dobro se osjeti i u Imotskom. Većina starog lovačkog pribora, služio on za lov divljači ili životinja koje žive u vodi, zamijenjen je suvremenim lovačkim oružjem i priborom. Istiskivanjem starog lovačkog pribora s njime u zaborav odlazi i način na koji se on i koristio. Da taj stari lovački pribor i način njegova korištenja, a koji je u pojedinim razdobljima pomogao Imoćanima da prežive na ovom prostoru, ne padnu u zaborav biti će opisan u sljedećem tekstu.

PRIBOR ZA LOV DIVLJAČI

Za lov divljači, osim puške, u Imotskoj Krajini koristile su se i razne naprave ručne izrade. Materijal za izradu ovih naprava u početku je bio kamen, drvo i životinjska dlaka, dok su se s vremenom počeli koristiti suvremeniji materijali (željezo, pvc i drugi materijali). Lovačke naprave koja su koristila djeca za lov, uglavnom sitnih ptica, su ploče i trzalice. To je vjerojatno najstariji lovački pribor jer je izrađen od kamenih ploča i drveta, a da ih za to nije trebalo posebno obrađivati. Za krupnije ptice i pernatu divljač koristili su se ošci, plenice, gožđa i stupice. Od lovskih sprava, fra. S. Kutleša u svojoj knjizi spominje plovku, gožđica, mišolovke i stupicu, a opisuju plenice posuve koje su se koristile u njegovo doba, također opisuje i norneplenice.
PLOČA

Pločama su uglavnom lovila djeca i nije bilo šumarka bez ploče. Kutleša plovku također spominje kao dječiju lovsku spravu. Ploča je jednostavna naprava za lov, a sastoji se od jedne kamene ploče debele oko dva centimetra, i površine od 30×30 cm, pa do 60×60 cm. Ove veličine nisu strogo definirane jer su se upotrebljavale ploče koje bi se pronašle u prirodi. Drugi dio je kamen, a treći su četiri štapa. Veličina kamena i duljina štapa ovisila je o površini i težini ploče.

Ploče su se zapinjale u šumarcima gdje ima ptica, a sistem zapinjanja je takav da je stražnji rub ploče oslonjen na zemlju. Prednji rub ploče je u zraku i poduprt je su tri štapa koji su naslonjeni na V četvrti štap. Stapovi su raspoređeni tako da je prvi štap svojom sredinom naslonjen na kamen koji se nalazi ispred ploče. Drugi štap svojim donjim vrhom naslanja se na gornji vrh prvog štapa, a gornji vrh podupire ploču na sredini prednjeg ruba. Treći i četvrti štap jednim krajem naslanjaju se na donji kraj prvog štapa, drugi krajevi šire se u obliku slova V i podupiru ploču na sredini donje plohe. Na zemlju ispod ploče prospe se malo kukuruzova brašna kao mamac za ptice. Kada ptica dođe ispod ploče i pomakne jedan od štapova ploča pada po ptici. Ako su ploče veće i dosta teške, u zemlji ispod njih napravi se malo udubljene da ne bi previše prignječile pticu. Jadna ptičica stoji ispod ploče dok u obilazak ploča i kupljenje lovine ne dođe vlasnik ploče. Znalo se desiti da prije vlasnika dođe kakav «mali lovokradica» i pokupi ono malo perja ispod tuđe ploče. Sve ovo se radilo da se barem malo napuni prazan želudac.

Zapeta ploča za lov

TRZALICA

Trzalice su se također radile od kamene ploče, samo što za zapinjanje nisu potrebna četiri štapa ni kamen, već samo jedan štap. Stražnji kraj ploče se nasloni na zemlju, a prednji se podupre jednim štapom od zemlju. Za štap se zaveže jedan kraj špaga, a drugi kraj lovac skriven nedaleko od trzalice drži u ruci. Kada ptica dođe pod ploču i počne kljucati brašno, lovac tržne špagom i izčupa štap koji podupire ploču, a ploča padne po ptici.
OŠAC

Ošcom se lovila uglavnom dlakava divljač (lisica, zec, kuna, tvor, divlja svinja, itd.). Ošac se radi od obične ili čelične žice (sajile). Ošac se radi tako da se na jednom kraju žice napravi omča koja se zatezanjem žice sužava, a drugi kraj žice zaveže se za neko drvo ili za drveni kolac zabijen u zemlju. Ošac se postavi na putove divljači (putovi kojima divljač često prolazi), tako da se divljač mora provući kroz omču ošca kada prolazi tim putom. Kada divljač provuče glavu ili koji drugi dio tijela kroz omču tada omča pritegne taj dio tijela. Svako daljnje trzanje i povlačenje samo još više priteže omču. Ako se divljač u ošac uhvati za vrat redovito se uguši, a ako za koji drugi dio tijela onda lovca dočeka u ošcu živa. Takvu životinju lovac odstrijeli iz vatrenog oružja. Cesto se znalo dogoditi da životinja koja se uhvati za nogu, zbog velikog trzanja, otkine nogu i oslobodi se, ali ostane bez noge.

PLENICE

Zbog jednostavnosti izrade, i velike koristi od njih, plenice su nekada bile jako atraktivne. Svaki lovac koji je htio loviti, a nije mogao imati pušku, šansa za lov pružala mu se pomoću plenica. U plenice se lovilo zimi kada polje popliva i napravi se blato. Danas u plenice ne lovi gotovo nitko jer je vode u polju puno manje nego prije, a kada polje i popliva voda se kratko zadržava. Ima i drugih razloga koji su pomogli istiskivanju plenica iz uporabe, a to su smanjenje broja ptica koje se lovile plenicama i zabrana lova pomoću zamki. Za plenice Fra S. Kutleša u svojoj knjizi piše «Sa plenicama love patke posuve i norke i guske.». Materijel za izradu plenica bio je dostupan svakomu. Osnovni dijelovi plenica su drveni kolčići, špag ili uže i najvažniji dio ošac. Izgled ošca je isti kao prehodno opisani ošac samo što je veličinom prilagođen divljači koja se sa njime lovi tj. patkama, guskama i liskama. Duljina svakog ošca je oko pedesetak centimetrara. Ošac za plenice nekada se pleo od dlaka konjskoga repa.Većina konja u selu, zbog plenica ostajalo je bez repa. Kutleša piše kako bi se proveli konji koji nisu iz Runovića ali bi iz nekog razloga omrkli u Runovićima: «Ako si u Rnoviće neznan s konjom doša’ i omrknuo, nećeš sutra na konju repa naći. Ostriće ga lovci za plenice.» Proizvodnjom plastike konjske dlake zamjenjuje PVC špag kojeg kod nas popularno nazivaju osilo.