Još od pantivika, ilirski i rimljanski vrimena, na vamo do dana današnjega, ljudi su slagali kamenja na gomile, u kuće, prizide, zazide, podzide, kule, vala ti Bože i u mostove. Eto tako ovu pripovid počinjen sa mosta kraj kojega i poviše kojega su ljudi s kolina na kolino, iz ruke u ruku, ziđali kamen na kamen i tako svojizin koji ostadoše iza nji osta cilo selo. Misto od kameni kuća, sve jedna poviše druge, od mosta Ponte di Caralipeo (katastarski zapisano ime 1835) na Suvaji i Mostine kraj nje uzbrdo, uz Kokića glavicu od kud svojin ponistran gledaju priko polja sve do Biokova i podumintan upiru nadoli pokraj Škarpe u Šamatorje (groblje).
Koliko li je most na Suvaji pobrojio tabana, stari i mladi, ispratio vinčanja, pogreba, koliko li ljudski sudbina? More bit je to ko bujica vode škrtin potokon ispo stari ćemera. Tako valjda i je. Kako koja bujica vode dođe, tako proteče nestajući, a istin tin koriton nadolaze nove bujice tekući svoje vrime u nepovrat. Slika Sv. Mijovila u kapelici na sri ogradnoga zida na mostu ne broji ljude ni bujice vengo naganja Đavla, strpljivo slušajući molitve i po koju ispovid prolaznika. Sve mi se čini da Sv. Mijovil kaziva svojin rukodilon kako se niki ljudi tribaju pozabavit svojin đavolčićima. Sve teče nikin svojin tokon. Mišćani i auta prolaze tamo-amo i nikad jin dosta jurcanja. Prolaze i stare majke sa očenašin u rukan i na ustima.
– Valjen Isus!
Gledan kip Sina Božijega na desnoj strani ceste, na samome ulazu na most, na visokom je kamenome postamentu. Livon rukon drži križ naš svagdanji, a desnu je diga u zrak sa tri ispružena prsta. Šaka koda nije njegova, nekako je mesnata, debela, nadovrnuta. Kad naš čovik kaže „ Ruko Isusova“, to nekako drukčije zamišljan nego što je ova ruka koja ne pristaje uz blažen pogled i milostivo držanje našega Isusa Krista.
U suvome koritu Suvaje od mosta nadoli prema Blatu do prvog priboja, Kubala, Mujo i Cuki popravljaju božićnje jaslice i od borovi dasaka (okrajaka) napravljeno selo. Tute se svakoga Božića u živo prikaziva rođenje Sina Božijega. Dok njizi troje rade, niki mišćani prolaze priko mosta i naprđiju; mogli ste u mene koji dan, tribalo bi mi šupu iza kuće popravit, što grdite misto i pravite ciganluk od Božića. Ostaloj većini koja prolazi tuda to što se radi je lipo i dobro pa odobravaju; bravo ljudi, svaka čast, Bog vas blagoslovijo. Ko će svitu ugodit.
Nji troje niti ne slušaju šta jin ljudi govore već rade šta su naumili sa svojin rvackin kulturnin društvon Proložac u čast Božiću i na radost mišćana koji će doć kraj mosta ispo Kokića glavice božićati gledajući u živo kako se rodio mali Isus.
Priko mosta na trgu Belamuse ispri samoposluge okupili su se stariji muški pa raspravljaju o svemu i svačemu, a najviše o mirovinan, zdravlju, ponekad i o vijagri.
Iđen dalje uzbrdo uz glavicu. Pogled sa vr sela priko mosta na centar Prološca drukčiji je nego dok je tute bio stari kameni dom kojeg su srušili. Stara škola ili zvana Sokolana. Sad kad gledan misto sa onon malon betonskon pošticon više mi je ko Duga Resa nego li ko Proložac. Svaka čast onomu ko je to sve smislijo i uradijo. Aaa, Solomunaaa!
Mogli su i oni stećak dat kome neka ga uziđa u kuću il’ turne u podumintu kućara. Unde di je, služi samo dici za štrcanje piture po njemu i kojemu ćuki da podigne nogu bilježeći svoj teritorij. Nekako mi je sa ove visine draže gledati u propuntu Badnjavica oklen na selo i polje pušika mirišljavi, ladni vitrić. Duboko udahnen, stisnen oči i slušan kako klepeću mlini u već odavna pustoj Femića mlinici, zaresloj u lužinu i draču do koje još jedino doskakuta Šljivo sa stadon koza. Iđen dalje po selu i raspitivan se o svemu, najviše me začudi jedna tužna istina.
Kokića glavica, a na njoj njanci jednog Kokića niti Kokićke. Na glavici živi nekoliko stariji mišćana i to drugi prezimena: Martin Mijo Maršić, Neda Barbiruša Maršić, Ana Bilić, Iko Bilić i Stipe Maršić. Samardžići su odnedavna priselili k mostu.
Stipe Maršić je prvi župan novo nastale Glavičko-badnjavičke županije.
– Ljudi moji, kad svi mogu imat općine, mogu i Glavičani svoju županiju pa nek se ostali misle. Prva i glavna zadaća uprave županije je vraćanje pučanstva na Glavicu kako se ne bi novonastala županja temeljila samo na propuvu s Badnjavica. Imaju mišćani osim Glavice i Badnjavica još resursa na kojin će se temeljit napredak, kao što je rakija od kostela, crno vino i to od grožđa sa plantaža Blato, a i domaći pivac gaćeša pečen s kumpirin ispo sača sa kiton ružmarina. Mora krenit na bolje – veli župan Stipe.
Od vika je ovde bilo naselje jer se zgodno moglo vidit cilo polje i niko ti nije moga doć u goste da ga ne opaziš, pogotovo oni koga nisi zva. Misto se održalo do današnji dana, a sada izdurava na jedvite jade, sve mi se čini kako će propast ako mlađi ne prorade glavicon i vrate svoje na svoje, što se stari mišćani nadaju i u to upiru sve svoje moći od pomoći. Čak su županiju tili proširit na Mostinu do Škarpe, ali su Marijan Župić Vukas i Paško Rimac stali na stari put i rekli.
Paško je nadoda kako Mostina ima pisani dokumenat još od 19. veljače 1444.g. kojega brižno čuva muzej u Makarskoj i tako od davnina štiti njijov suverenitet, makar podržavaju župana Stipu u ostalin njegovin nakanan.
Vraćan se priko mosta i kontan kako je u Prološcu sve vezano za ovi most, a i lip je. Šta je, je. Načujo san kako će se radit zaobilaznica i novi most priko Suvaje. Valjalo bi.
Neka se stari ćemeri odmore od pusti gožđeni grdosina i neka prološke cure mirno šeću priko mosta, bez strava. Moći će guicon sist na izlizani kameni zidić i divit se Kokića glavici.
Piše Augustin AGO Kujundžić
Izvor: Ago-k.net
