Lito vilovito, sunce žeže u time sa nebeskog modrog oka. Gospoina je za koji dan, pa je raseljena čeljad došla u zavičaj na odmor i pomolit se Gospi na Opačcu, usput pokazat rodbini i prijateljima kako su dobro i kako je dobro tamo di žive. Nema daljine koja se ne more privalit ni zaprike koja se ne more priskočit za doći u rodni kraj, barenko na kratko za blagdan. Litnji praznici su Bogon dani i triba ji iskoristit za odmorit dušu i tilo.
– Radio san u splitskoj Vodoprivredi, u Melioraciji i u Njemačkoj. Eee, naradio san se ja!
Znate li kad su Zujići prišli iz Poljica k polju u Šumet?
Pantilite kad je mlio mlin u mlinici na Lasića vrilu?
Marinkovi pripadaju obitelji Međalić, sa Milom ima četvero dice, dva sina i dvi ćeri. Stariji sin Pere s obitelji živi u Kninu, dok sa starcima u kući živi još uvik aktivni momak i strastveni ribolovac Luka. Kuća do kuće nedaleko dalje od ruševni kameni dvora starog dila sela, kroz koji vodi travon zarasla posalidžana uličica, druga je obitelj Međelića, Ivice Zujića i Nade Bubalovice, opet Proložanke. Sad mi već postaje jasnije zašto su Zujići potpali pod upravu Prološca.
Ivica strpljivo čuva troje unučadi dok mu se penju na vr glave, Nada nadgleda je li sve pod kontrolon i nudi nan piće. Dica su od sina mu Marija i neviste Marijane, divojački Dragun, koji žive i rade u Njemačkoj. Ivičina ćer Petra, vriško završena frizerka, čeka kad će uradit svoje prve profesionalne frizure, a kako je naša mudra vlast smislila zakon od tri godine stažiranja nakon završenog zanata, Petra i velik broj njeni kolegica će se načekat svoji prvi friz uradaka koji bi in tribali značit zaradu za život, oću reć budućnost.
– Razmišljala sam o prikvalifikaciji, ali me stra’ kako će i tada nešto i u vezi toga smisliti, pa ću se zabadava mučiti. Već ću se nekako snaći u životu.
U pravu je! Dica imotskog kraja od pantivika su primorana snalaziti se. Ko koga uči i ko se na kome uči trenirajući strogoću, Bog dragi zna. Valjda će Petra i kolegice joj od zanata iznać načina doć do posla koji vole i za koji su uredno završile školu.
BABA JAKIRUŠA I POTOMCI
Kako sati odmiču, tako i ja niz selo odmičen. Kucan na vrata jednog od dva Jakirušina potomka. Marijanova obitelj nije kod kuće, zato jesu Ivan, pogranični policajac, i žena mu Ana s troje dice od koji je stariji sin Ante pravi pravcati champion, prvak države u K1.
U devotom misecu putuje na svicko prvenstvo. Ante se ne voli slikavati, ali zato mlađi brat Tino, isto karataš, koristi svaku prigodu kako bi se okitito bratovin trofejima.
– I ja ću bit champion! Volin karate, smo nisan zna da boli kad te udare! – naozbilji se.
– Moja je baba u dvadeset osmoj godini života sa četvero dice ostala udovica, bavila se priprodajom rakije kako bi dicu prihranila. Rakiju je kupovala u našim selima i prodavala po Bosni u koju bi uprćena pješke išla. Sa njom je išla i moja mater (Matija, nadimka Mujsa). Nosile bi sa sobom i razne ćari prodavati. Kako je baba mlada ostala udovica, a imala je divera neženju koji se boja da će mu se nevista ponovo udat i odnit stanje, nagovara je neka se uda za njega, što ona nije tila. Jednom prilikom, kad su Lasići krali pržinu sa naše zemlje (pržina bilica, muka, od mekog kamena kojeg se gratalo ili kašilo, koristio se za malter), diver je bio već stariji i nemoćan i nije moga sam otići obranit svoju pržinu, pa je natra moju babu neka ga ukrki na leđa i odnese do zemlje kako bi potra Lasiće. Lasići su u to ime spivali podrugljivu pismu:
Pogledaj der mili puče
Jakiruša đavla vuče!
Nek je ostario bojali su ga se jer je bio zločest.
– Baba Jakiruša je bila i seoska babica – nadoda na Ivanovu priču Ana.
Kako sve to ne bi bile prazne priče, iđen po potvrdu kod Mile koja je u zadnje vrime postala pravi svicki putnik, dočeka me sideći na dvi stolice u ladovini plamenitana di je tetoši zet Zagrebčanin. Pokonji Lujo (dugogodišnji mlinar u mlinici na Perinuši) i svicka Mila pripadaju obitelji Bilušini. Kako tradicija spada, i prababa Biluša je Proložanka Bilić.
Pripovidan Mili priču o Jakiruši na što ona sama nastavi:
– Je, je, to mi je ćer Sonja. Iman četri ćeri, Borinku i Faniku u Australiji, Kseniju u Zagrebu i ovu Jakirušinu Sonju u Splitu kod koje san najviše. Eto, otkad mi Lujo umri, iđen od ćeri do ćeri, pa san cili svit obašla. U Australiji san provela deset godina. Kad tamo dođeš u crkvu i vidiš kliko je naši ljudi, pomisliš: Ma je li iko osta živit u našemu kraju. Koga god pitaš oklen si, on kaže iz Imotskog. Okupe se naši svako malo, pogotovo su se okupljali kad je bio rat i tribalo skupljat pomoć za Hrvatsku.
Dalje prema polju, sa desnu stranu živi druga obitelj Bilušini, ponovo Mila pokonjeg Luje i ponovo Proložanka, Strinićka. Sin joj Zvonko živi u Zagrebu. Sa Milon živi mlađi sin Petar, poštanski radnik zaposlen u pošti u Grabovcu. Petar gleda prema vrvu brda iznad kuće i objašnjava.
– Uz brdo, a i ovuda dok sam radio, nalazio sam dijelove glineni ćupova koji su možda ostaci naselja koje je po nekim pričama bilo na vrh brda, a ne tu di je sada. Valjda se zato cila uzvisina zove gradina.
Znaš li od kud i od kad su tu Zujići?
– Ne znam, mislim iz Bosne. Iznenadilo me kad sam 1990.g. u Zagrebu upozna studenta Zujića iz Osijeka koji mi je rekao kako su porijeklom iz Imotskog, možda iz Poljica. Još je rekao kako ih kod Osijeka ima desetak obitelji.
Mater mu Mila priča kako su se u davna vrimena mišćani za ladni zimski dana okupljali sa sunčane strane Gradine, pridio zvan Soline, prančiok ispo velike stine.
– Tamo ne bi bilo niti ćuva vitra za najjači bura. Samo nek je sunčano, svi bi se tamo okupili, grijali bi se i pripovidali sve i svašta. Sad je sve zareslo u draču. Niko više pod stinu ne zalazi.
U starom dilu sela donedavno je živila jedna obitelj Lasića (Zečevi), ali su se nakon smrti zečeva sina Milana vratili priko potoka i polja u Lasiće.
