Biljnoj proizvodnji pripada i maslinarstvo, gospodarska grana karakteristična samo za primorsko područje. To mediteransko stablo krivudavih grana često raste u zajednici različitih biljnih kultura loze, voća, povrća, no postoje i monokulturni maslinici, često na nevelikim lijehama, ispresijecanima kamenim ogradama.
Agrotehnika za masline nije osobito složena. Tri su nužna postupka za stabla: dublja i plića obrada tla, gnojidba te rezidba krošnje. Dublje se kopalo u dva navrata: s proljeća, kad se zemlja zagrtala oko stabla, i ljeti, kad se odgrće, tj. zaravnava. Radili su to motikom, dvozubom dikelom, katkad i pijukom. Tijekom godine još se koji put tlo pliće prekopalo da se ukloni korov i zadrži vlaga. Obično se gnojilo u jesen stajskim gnojem, koliko su ga težaci mogli prikupiti. U predjelima u kojima je sitna stoka bila stalno napolju gnojenje je bilo trajno, kao pozitivni ishod komplementarnog djelovanja biljno-životinjske zajednice masline i ovce. Rezidbom, obavljanom u veljači i ožujku, uklanjaju se suhe grane te razrjeđuje krošnja, kako bi do preostalih grana doprlo što više sunca i svjetla. Rezali su već spomenutim kosirom, a katkad im je trebala sjekira i pila.
Ako se želio uzgojiti novi nasad, valjalo je iskopati jamu do metra dubine, u nju na nešto gnoja položiti gran-čicu s korijenom odsječenim od staroga stabla, a zatim izboj zagmuti zemljom. Prvim se plodovima moglo nadati nakon osam do deset godina.
Plodovi dozrijevaju potkraj listopada i beru se na sjevernom Jadranu približno do Božića u južnom su se pridržavali pravila da berbom završe do sv. Nikole (6. prosinca). Tlo ispod stabala očistili su motikom ili grabljama, gdjekad i rasprostrli ponjavu radi lakšeg skupljanja plodova koje su tresli sa stabla. Ako su ih brali rukama, stavljali su ih u košarice ili, jednostavnije, žene u podignutu pregaču, a muškarci u njedra košulje. Zatim su ih ovećim košem ili u vrećama prenosili do kuće. Ondje su ih još neko vrijeme ostavljali u kaci; u nekih je bio običaj da ih preliju morskom vodom.
Etnografski zapisi potvrđuju da su se u činu prerade maslina u ulje začudnom ustrajnošću zadržali neki stari postupci, kao što su ručno cijeđenje te gaženje. Tako su u nekim kućanstvima na otoku Cresu još 40-ih godina 20. stoljeća plodove ručno tukli batom u kamenom koritu, a zatim su tom izgnječenom smjesom napunili vreće i, smjestivši ih na dasku položenu preko vjedra, polijevali vrelom vodom i cijedili. Ulje se zajedno s vodom slijevalo u vjedro te se, nakon taloženja, zaimačom pokupilo.
Drugi je bio način mukotrpno gaženje po vrećama s maslinama, stalno zalijevanima vrelom vodom. U Dalmaciji su vreće također stavljali na dasku iznad vjedra, a u Istri se posao obavljao u velikom dubenom koritu položenom ukoso, pa se ulje s vodom skupljalo na donjem kraju. Za olakšanje i veći učinak posla muškarac koji je gazio obuo bi na jednu nogu drvenu klompu, a druga mu je bila bosa.
I pri drobljenju maslina mljevenjem, što je veliko poboljšanje, bilo je razlika. Stariji način, potvrđen u Dalmaciji, obavljao se jednostavnim mlinom (valjavac, toć), smještenim neposredno uz kuću. U četvrtasto oblikovanom kamenom koritu okomito je stajalo mlinsko kolo na drvenoj osovini, usađenoj u kućni zid. Gurajući je lijevo-desno, dva su muškarca pomicala kameno kolo preko maslina u koritu.
Složenij i su se mlinovi sastoj ali od nekoliko uređaj a, smještenih u posebnu zgradu, uljaru, koja je obično bila u zajedničkom vlasništvu cijeloga sela ili i više okolnih naselja. U njima su za sezone preradbe, koja je trajala neprekidno jedan do dva zimska mjeseca, trajno bila zaposlena dvojica-četvorica radnika koji su obavljali posao uz sudioništvo samih vlasnika maslina. Nužni su uređaj i bili mlin za drobljenje, tijesak za cijeđenje i ognjište s kotlom za grijanje vode. Mlin je imao masivno kružno postolje i veliko kameno kolo s križno postavljenim polugama u središtu, koje je rukama ili ramenom guralo četvero ljudi. Nakon nekoliko sati meljave dobivenom smjesom punili su posebne plosnate mrežaste torbe (sporte), u kojima će tiještiti.
Tijesak se sastojao od okvira u koje su slagali torbe sa smjesom te grednih pritiskača koje su spuštali vijkom. U podnožju je bilo udubljenje s velikom drvenom posudom kamo se slijevalo ulje. Najprije se tiještilo samo mehaničkim pritiskom. Kad je tijesto posve otvrdnulo, ispraznili su torbe, cjelokupan sadržaj zalili vrućom vodom i promiješali, nanovo stavili u torbe te po drugi put tiještili. Iako se taj teški fizički posao obavljao danonoćno u atmosferi punoj pare, pratilo ga je uglavnom dobro raspoloženje, a nerijetko bi uljarom odzvanjala i pjesma. Čini se da su određeni napjevi svojim ritmom poticali radnike na ravnomjerno okretanje mlinskog kola.
Ulje je bilo jedna od temeljnih namirnica u seoskoj prehrani istočnoj adranskog pučanstva, osnovna masnoća za pripremu raznih jela. Usto, prije pojave pretroleja, rabilo se i za rasvjetu. No, taj domaći proizvod bio je, poput vina, izvor stjecanja novca, pa su svoje viškove seljaci prodavali. Redovit je bio prizor da su uz gatove gradskih luka pristajale brodice natovarene domaćim maslinovim uljem koje su ljudi toliko cijenili da su ga nazivali “blagoslovom Božjim”.
Manju količinu ulja, dobivenu samo mljevenjem bez tiještenja (noćnjak, ulje verđino) držali su ljekovitim, pa se i rabilo u domaćoj medicini. Ulje skupljeno ispod tijeska domaćini su kod kuće držali u posebnim spremnicama u konobi. Bile su to kružne ili četvrtaste kamene posude, klesane iz jednog bloka, s kamenim ili drvenim poklopcem. Razlikovale su se veličinom, pa ih je bilo i s volumenom od 5001. Na otoku Unijama još se čuva takva kamena posuda s natpisom u glagoljskom pismu, isklesana godine 1676. Na posljetku, iskorištavao se i talog zaostao nakon tiještenja (murka), i to kao sastojak pri proizvodnji domaćeg sapuna, kao mazivo za brodove i si.
