U mnogim je europskim samostanima već u srednjem vijeku, a napose tijekom 16. i 17. stoljeća, zabilježena tradicija izradbe posebno bogato izrezbarenih kalupa za pripremu brojne vrste kolača. Takav način izradbe kolača ubrzo prerasta u obrt, a iz istočnoalpskog područja postupno se prihvaća i u panonskom gdje nalazi širu primjenu i na području dijela današnje Hrvatske u obliku poluseljačkog obrta medičara i svjećara. Do danas su ta dva obrta ostala, u većini proučavanih slučajeva, čvrsto povezana i nadopunjujuća i vezana uvijek za iste majstore, obrtnike i jednako tako vezana ponajprije uz Crkvu i crkvene blagdane.
Osnovni sastojak proizvoda tih obrta jest medeno saće, čijim se izdvajanjem dobivao vosak, a medičari su se već po prirodi tehnološkog postupka udruživali sa svječarima ili je najčešće jedna osoba obavljala oba obrta. Majstori medičarskog obrta bavili su se izradbom proizvoda od tijesta i voska, ali i pripremom pića (gvire i medica). Razdoblje zime iskorištavalo se tako za izradbu svijeća voštanica uglavnom za potrebe obreda u župnim crkvama i svijeća za kućnu uporabu, dok su proljeće i ljeto bili vrijeme za pripravu raznovrsnih kolača, bombona i karakterističnih pića na bazi meda. Takova se roba, još od prvih pojava tih obrta na području Hrvatske, prodavala na sajmovima i proštenjima koja su vezana uz crkveni god, i koja su i danas slikovita i prepoznatljiva mjesta sa specifičnim ugođajem.
Upravo su medičarski proizvodi, od kojih su najpoznatija licitarska srca, bebe, konjići, medenjaci, krunice, stvarali, a to čine i danas, to veselo proštenjsko ozračje.
Proizvodi se dijele na jestive (licitari, medenjaci, ogrlice od tijesta s križićem – krunice, bomboni), pića (gvire i medica) te proizvode od voska ili parafina (svijeće, zagovori i baklje). Uz tehniku izrade brojni su i raznovrsni njihovi ukrasi.
Sve do početka 20. stoljeća medičarstvom i svjećarstvom bavili su se isključivo muškarci. Taj su posao sinovi nasljeđivali od očeva. Posao je težak i zahtijevao je znanje, spretnost i brzinu. Danas većina medičara i svjećara slijedi tehnološki napredak i uvodi u svoje radionice nove strojeve kojima pokušavaju olakšati taj težak posao, iako je i dalje osnovni postupak izradbe ostao isti. Radi se ručno, a svaki proizvod i od tijesta i od voska majstor obrađuje sam.
