Na njivama u polju bile su zasađene loze, posijana pšenica, kukuruz, ječam, djetelina, pamuk. Na manjim njivama sađeno je povrće: krumpir, kupus, paprika, rajčica, mrkva, petrusim, kapula, repa, blitva i sponjak. Bašče s povrćem uvijek su bile na uzglavku uz vodu. Sadilo se ponajviše za svoje potrebe i malo je bilo onih koji su pokušali proizvoditi tržne viškove a da su u tom uspjeli. Svaki od stotinu i više njih koliko je prelazilo rijeku kod mlinice nosio je sa sobom jednu ili dvije od alatki: motika, mašklin, kosa, vile, grablje, škare, sjekira, kosirić, kosirača, mašina za polijevanje vinograda, bačva u kojoj će praviti modriolu, nož itd. Poneki su sa sobom nosili i suhu hranu za dio dana ili za cijeli dan. Uvijek bi se nosila posuda s vodom, a i posuda s vinom, ako ga je u kući bilo. Žbanj je bio najveća posuda, u njega bi stalo i do 10 litara vode ili vina. Tikva je mogla primiti od pola litre do pet litara, pa i više. Demejana (demižana) je staklena pleterom omotana posuda u koju bi stalo 3, 5 ili 10 litara.
Bocuni ili flaše bili su zapremine od pola do tri litre. Nosila se i buraća, posuda od kože. Voda je bila pitka na cijelom toku rijeke, od izvora do ušća. Jedino je voda bila hladnija uzvodno, prema izvoru, a ponešto mlača nizvodno. Ručak bi radnici dobivali oko 10 sati, užinu oko 13 sati. Poslije užino slijedio je odmor od nekoliko sati, osobito ljeti. Spavalo bi se pod vrbama uz rijeku.
Pred večer se išlo kućama. Ranije su polazili oni kojima su kuće dalje polja, a kasnije oni kojima su kuće bliže. Kada bi ih više radilo uzajmenice, gotovo bi se obvezno na putu kući pjevala ganga. Uzajmenica je bila dnevnica koju je trebalo radom uzvratiti. Bilo je i nadničara koji su radili cijeli dan, pa i najteže poslove, za samo 2 kg kukuruza u zrnu, a neki su plaćali i u klipu tu količinu. Nadničare su mogli unajmiti samo zenđiliji seljaci.
Tako je u jednom danu put polja prolazilo na stotine poljodjelaca – starijih, mladih, muških i ženskih. Oni su u ljetnim danima ovuda išli i u onaj dio polja koji se nalazi preko Gornje Matice, ali su morali pregaziti rijeku koja na nekim mjestima nije bila duboka više od koljena. Rijetko je tko bio debeo.
Svi su bili mršavi što od truda što od izgladnjelosti i opće neimaštine. Bili su veseli. Znali su se šaliti i na svoj račun. Tkogod bi kući nosio malo trave za stoku, tkogod ribu i rake ako je stigao loviti.
I žene su išle kopati, ali rjeđe nego muškarci. To su radile one koje u kući nisu imale odraslo muško čeljade. Ostale su nosile dnevne obroke radnicima, piće, duhan i poruke. U pravilu su žene išle u polje čupati travu za domaće životinje: kravu, konja, magare, svinju, kokoši ili mazgu. Travu su nosile u naramku ili u brimenu.
U ljetnim danima na kupanje na rijeku vrljiku dolazilo bi na stotine dječaka i momaka, djevojčica i djevojaka. Zasebno su se kupali muškarci, a zasebno žene jer nitko nije imao kupaće kostime pa su se muškići kupali goli. Neki bi se kupali oko mlinica, a podosta i u viru zvanom Žegurica, koji se nalazio uzvodno tik do uske drvene grede za prijelaz pješaka preko rijeke. Oni koji nisu znali plivati, brčkali bi se u Maloj Matici, a najviše bi ih išlo u Gornju Maticu, u vir zvan Mucićevac. Taj vir bio je, pri uobičajenu vodostaju, dubok skoro dva metra, širok 3-4 metra i dug do 8 metara. U Gornjoj Matici je voda bila znatno toplija. U tom bi viru glave kupača bile jedna do druge, a noge su se često zaplćtale. Najčešća igra bilo je muranje ili potapanje protivnika pod vodu. Znalo se tko je od vršnjaka „najjači na vodi“. Skakalo se u vodu s brijega, ali i s oluka koji je omeđivao vir s istočne strane.
Djeca su išla i u lov na rake, žabe i ribe. Neki od njih nosili su na njivu ručak ocu, bratu ili možda za više njih iz sela.
Pokoja bi cura u dogovoru s mladićem išla u polje da se izgonja. Na kakvu skrovitu mjestu bila bi tobože slučajno sama, čekajući momka da dođe na milovanje. Dalje od milovanja nije se išlo. Tada bi se ona tobože otimala, negodovala, grdila „napasnika“, no gonjanje se odvijalo. Ako bi pak naletio koji nepozvan momak i navalio na djevojku da je izgonja, obasula bi ga vikom i najpogrdnijim psovkama i otjerala. Ako dogovora nije bilo, onda bi cure čupajući travu katkad pjevale kako bi dale do znanja momcima gdje se nalaze.
Kukuruza je bilo u polju najviše, brao se ili sjekao u devetom mjesecu ili nešto kasnije. To je ovisilo o njegovoj zrelosti, ali i o vremenskim prilikama. Ako bi počele padati rane jesenske kiše, žurilo bi se s berbom jer ga je teško bilo i brati i izvlačiti iz polja kada ono počinje plaviti. To izvlačenje iscrpljivalo je berače do iznemoglosti. Morali su ga nositi na sebi. Kola s konjima ili volovima zapadala bi u blato do šišaka. Tada bi trebalo kukuruz ručno prenositi, kola izvući, pa ga ponovo tovariti na kola kod sljedećeg bogaza ili nositi kukuruz do kuće. Žene su iznosile kukuruz na leđima. Ako bi njiva s kukuruzom pala pod vodu, onda bi se do nje dolazilo lađom. Ako Blato ne bi dovoljno naraslo da lađa može ploviti, ljudi bi kukuruz, s trtorinom ili bez nje, donosili do rijeke gdje bi čekala lađa na utovar. Kada bi se utovario, onda bi ljudi vukli lađu uzvodno rijekom do Đogića mlinica, a odatle prevozili ili prenosili kući. Ako je obran zelen, onda je bio dobar za prženje na vatri, ali ne i za mljevenje. Sušio se na tavanima ili na suncu kada ga je bilo u dvorištu.
