Ako je nastava počinjala u osam sati, onda su djeca kretali na put i prije šest sati. Nije ih zabrinjavalo je li vani kiša, snijeg, sunce koje prži, olujno jugo ili orkanska bura. Izvlačili su se iz svojih postelja, ispod štraca, sukanaca ili mutapa, iz kuća koje nisu imale ni sobe ni grijanja, iz pojata koje su životinje grijale svojom toplinom.
Odjeća i obuća bila je više nego skromna. Donjeg rublja rijetko su imali. Okrpane hlače nosio je skoro svatko, rijedak je bio onaj koji je nosio cijele. Češlja za češljanje u nekim kućama nije ni bilo. Malo se tko prije puta u školu umivao, najčešće bi se oprale samo oči, a katkad bi se đaci umili vodom iz, potoka, jaruge ili rijeke, pokraj kojih su prolazili. Neki su imali i problem buha i ušiju – bilo ih je u posteljama, u odjeći njihovoj ili koga iz, obitelji, bilo ih je i na tijelu, u kosi i pod pazuhom. Izazivale bi svrbež i prisiljavale na često češanje. Roditelji su nastojali to otkloniti, ali teško je to išlo sredstvima koja nisu bila tako djelotvorna za njihovo tamanjenje. Najčešće se koristila lukšija.
Polazilo se u školu i bez doručka – ne svi, ali dobar dio svakako. Ako bi bilo, đak bi ponio suha kukuruznog ili nekog drugog kruha i jeo bi usput ili za vrijeme velikog odmora. Katkad bi u kruhu bio i komadić bijele slanine. U zovnici na leđima nosio bi se udžbenik i mala olovka. Rijetko je tko imao gumicu, ravnalo ili šestar.
Priča je bilo uvijek bez kraja. Pričalo se o doživljajima u vremenu od kada nisu zajedno. Pričalo se ponajčešće o gradiva iz predmeta koji su po rasporedu sati toga dana u školi. Domaće zadaće su se također prepisivale usput, katkad i u hodu, da se ne zakasni. Provjeravalo se gradivo naglas tako da svaki onaj iz kolone koji je aktivno slušao nije mogao nastupiti pred profesorom kao neznalica. U hodu dugu sat-dva stjecala su se znanja. To je bila učionica vrlo uspješna za one učenike koji nisu imali udžbenike, a takvih nije bio mali broj. Razgovaralo bi se usput o koječemu osim škole, o događajima u selu, u obitelji, radovima u polju… Uzori su đacima bili pojedini profesori ili starije kolege koji su bili izvrsni đaci i lica iz priča, epskih junačkih pjesama, pripovjedaka, romana i neke od povijesnih ličnosti bila su djeci uzorom. Cijenilo se povjerenje, poštenje, rad, uzajamno potpomaganje, iskrenost, ali i snalažljivost. Posuđivali su jedni drugima knjigu, štiva iz lektire, šestar… tko je što imao, posuđivao je onome tko nije imao. Teško je bilo i zamisliti da se to nebi vratilo.
Rijetko je koja kuća imala sat koji je pokazivao vrijeme. Roditelji su bili ti koji su mladost budili po prvim pivcima ili u cik zore, kako u koje doba godine. Solidarnost je bila na iznimnoj visini. Oni koji su već bili na putu prema školi, dozivali bi onoga kraj čije bi kuće prolazili ako nije izišao na put. Da bi se znalo koga zovu, dozivalo bi se nadimkom, koji bi đaci svakom prišili. Najčešće je nadimak bio podrugljiv, a omiljeni su bili životinjski: Slon, Jež, Džudžan, Ćuko, Svinja, Magarac, Pivac, Jarac, Junac…
Ako je padala kiša ili snijeg, nisu bili rijetki oni koji nisu imali nikakva pokrivača za zaštitu. Stizali su u školu mokri ko pivci. Ta je izreka bila uvriježena u imotskom govoru. Nisu imali, to nije bila sramota, i sa žaljenjem su ostali gledali na to. Onaj tko je mogao ponudio bi pokrivač. Pokrivalo bi se vrećom koja bi se za te potrebe posebno složila, a bila je tkana od pređe ovčje ili kozje dlake. Malo je bilo onih koji su imali dobre pokrivače, često se nije znalo je li teže nositi mokru vreću, koja pod jačom kišom promoči, ili ići bez nje. Bilo je i kišobrana, ali je većina bila s potrganim žicama. Opanci i bakandže zimi nisu štitili noge od vlage. Više su služili kao ukras, da se, eto, ne ide bos. Neki su nosili cipele s drvenim đonom, malo njih cipele s kožnim đonom, a najmanje je bilo onih koji su imali čizme. Džemperi su bili ručno pleteni, ispleo bi ga tkogod od ženske čeljadi. Često je džemper bio jedina prava zaštita od hladnoće, ali nisu ni džemper imali svi. Kaput je rijetko tko imao. Rukavice su, ako ih je bilo, bile isto pletene od vunene pređe.
Veći dio godine išlo se boso po makadamu. Nije bila rijetkost ubosti se na draču, koju je trebalo iščupati. Ako je drača ostala u nozi, onda bi za nekoliko dana na tom mjestu narastao naboj. Liječio se omotavanjem trave bokvice ili kopitnjaka oko noge da izvuče gnoj.
Udariti se u kamen nožnim palcem ili drugim nožnim prstom bila je svakodnevna pojava. Ako je bilo suho, na ranu bi se stavila prašina, a ako je bilo mokro, blato.
Bura ili jugo znali bi biti neobično snažni. Đaci bi se tada primicali usputnom zidu ili biljnom plotu ili bi se držali jedan za drugoga kako bi svladali snažan vjetar iz suprotnog smjera.
Odgoj i Igre
Šibe su bile neizostavni dar ako su saznali. Te su šibe znale biti vrlo bolne. Upamtili bismo ih tako dobro da ih nikada više ne bismo željeli primiti. Roditelji su mislili isključivo na cilj – završiti školu i ne imati težak život kao oni. Ne bi nam pred roditeljima, ali ni pred profesorima pomoglo opravdanje da u vrijeme kraćih dana gotovo i ne možemo učiti jer u kući najčešće ne bi bilo petroleja za fenjer. Na putu kući igrali bismo često na plovke, na bakić ili kičkane. U igri na plovke igrači bi plosnate kamenove (male ploče, plovke) pokušavali baciti što bliže određenom predmetu ili crti ili rupi na cesti, a pobjedniku bi svatko davao dogovoreni polog. Igra na bakić igrala se komadom okruglaste kamene ploče. Igrači bi položili na bakić (plosnati kamen) orahe, bademe novce ili puceta, a onda bi bacali svoje okruglaste kamene ploče prema crti na zemlji udaljenoj 4-5 metara. Onaj tko bi najbliže crti bacio kamen, dobio bi pravo prvi bacati kamen prema bakicu, udaljenu 4-5 metara. Igrač bi pokušavao pogoditi bakić tako da što više novaca, oraha i si. bude bliže njegovu kamenu nego bakicu i on bi on osvojio. Nakon njega nastavljao bi sljedeći koji je bacio kamen najbliže crti. Kičkane je bila igra malim kamenim pločama. Igrači bi nastojali baciti svoj kamen tako da učine kič, tj. da njihov kamen dijelom ili potpuno legne na plosnati kamen udaljen 4-5 metara. Pobjednik je onaj koji u tome uspije. Ako ih više učini kič, onda je pobjednik onaj čiji kamen većom površinom pokriva plosnati kamen.
Utrkivali bismo se. skakali u dalj. Često se skakalo preko voše ili lokve na cesti, a cilj je bio ne upasti u vodu. Bilo bi smijeha kad tkogod ne bi uspio. O najpopularnijoj igri nogometu još ništa nismo znali. Novine nismo čitali, radio nismo imali, a televizija, što bi to moglo biti? Došavši kuci. katkad smo mogli učiti, ali češće bi nas zapao kakav posao: kopati, čupati travu, nositi ručak radnicima, kupiti drva, čuvati goveda, ovce i drugo. Bilo ie dosta i onih koji nisu mogli doći do udžbenika, a svoga nisu imali te su lako sutradan mogli dobiti negativnu ocjenu. Uvečer bi se redovito i skoro u svakoj kući molilo Rozarje. Na tu molitvu zakasniti se niie smjelo. U toplijim večerima zaigralo bi se spasa i dječja pozornost bi popustila pa bi se dokasna ostalo u selu. Tada bi uslijedila stroga opomena i prijetnja šibama.
U teškim smo se uvjetima školovali i ne ponovilo se nikada i nikome. Mnogi su od nas, zahvaljujući školi, postigli ono što su htjeli, i na tome zahvaliuiemo svojim roditeljima, svojim učiteljima i nastavnicima…
