Pripreme za svadbu. U davnim je vremenima svadba uslijedila tek dugo nakon prosidbe, često je proteklo i nekoliko godina, jer je zbog velikog broja članova zadruge, a svakoga je od njih valjalo darivati, pomna izrada svadbenih darova (vezene košulje, rupci, čarape) zahtijevala puno vremena i truda. Danas su rokovi u južnim krajevima, gdje se patrijarhalni život duže održao, još prilično dugi, dok su u sjevernim i zapadnim krajevima razmjerno kraći. I trajanje svadbenih svečanosti, nekoć pretežno slavljenih osam dana, danas se skratilo na jedan do tri dana, djelomično pod pritiskom službenih zabrana. Da bi se kontroliralo rasipanje imovine i broj uzvanika na svadbi – nekoć do stotinu – znatno je ograničen zakonskim propisima.
Najvažnije uobičajene faze stvarne svadbe jesu: poziv uzvanicima, okupljanje uzvanika, polazak iz mladenčeve kuće i uzimanje mladenke, odlazak u mladenčevu kuću, primanje mladenke u mladenčevoj kući, gozba, svadba, svadbeno jutro sa svečanim donošenjem vode, podjela darova i odlazak uzvanika. U taj pradavni svečani niz kao noviji element na različite se načine uklopilo crkveno vjenčanje: dok se u istočnim (srpskim) krajevima u crkvu odlazi iz mladenkine kuće i od tamo u mladenčevu kuću, u zapadnim se krajevima (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija) nakon crkvenog vjenčanja vraća na objed u mladenkinu kuću, odakle se mladenku vodi u novi dom. Ponegdje se obje strane susreću tek u crkvi i nakon crkvenog obreda ponovno se razdvajaju, a tek se u poslijepodnevnim satima mladenka odvodi u mladenčev dom (Hlebine u Hrvatskoj, Otok u Slavoniji, Konavle).
Posve starinskim čini se običaj da se obred vjenčanja obavlja tek po dovođenju mladenke u novi dom (pleme Vasojevići; Debar; Đevđelija: na dan dovođenja u novi dom; Gacko: odmah po dolasku u novi dom).
Uza sve pojedinačne faze svadbe vezuje se velik broj magijskih postupaka, zdravica, pjesama i plesova.
Svadba se općenito naziva svadba, mladenac mladoženja, oženja (u okolici Čakovca), momak, đuveg(l)ija, mladenec (Podravina), mladenac (jadranska obala), fanl (Istra, Krajina), vojno, “vojnik” (nekadašnja Vojna krajina), mladenka se naziva nevesta, zapravo “nepoznata, tuđa”, nevestica (otok Krk), neva (Kotari u Dalmaciji), neka (Poljica), mlada, mladica, mladenka, snaša, jauklija, a mladenci još i mladež (Skopska Crna Gora), mladići (Slavonija), mladenići (Lobor).
U dostojanstvenike neophodne na svakom vjenčanju ubrajaju se: kum, stari svat, djever, čauš. Svadbenu povorku predvodi barjaktar i prvijenac, također zvan vojvoda (Crna Gora, Boka, Bosna i Hercegovina, Kragujevačka Jasenica) ili dolibaša. Svadbena povorka može biti i bez vojvode. Na velikim svadbama mladenac i svaki od dostojanstvenika mogu imati pomoćnika, prikumka ili kumovskog momka, starosvatskog momka, momka deverskog, lijevog devera. Neke časti mogu biti udvostručene ili utrostručene; osim toga, sudjeluju i svatovi bez dužnosti, pustosva-ti, raspjevane djevojke pevice (Boljevac), vinčarice, “djevojke s vijencima” (Slavonija) i glazbenici. Glazbeni instrumenti na svadbi u južnoj Srbiji su frula i bubanj, inače violina i tamburica, koje su potisnule starinske gajde/diple. Dužnost kuma obavlja mladenčev krsni kum. Naziva se debeli kum, prvi kum, za razliku od mladenkina kuma koji ima sporedniju ulogu. Kum i stari svat, obično mladenčev ujak ili stric, imaju dužnost svjedoka na vjenčanju, uživaju najveći ugled i za stolom zauzimaju najvažnija mjesta. Mladenčev kum, stvarni redatelj svečanosti, naziva se i (svatski) stareŠina (Hrvatska), starojko (Leskovac, Kosovo, Kragujevačka Jasenica), starojćo (dolina Lužnice). Mora biti vičan držanju lijepih i dugih zdravica. U Bunjevaca i u Lici izabrani zapovjednik svata naziva se staćol.
Dever, djever – može ih biti dvojica ili više, no samo je desni ili ručni djever stvarni dostojanstvenik – kao mladenčev predstavnik preuzima mladenku i čuva je tijekom cijele svadbe. Za djevera se obično uzima mladen-čeva brata ili najboljeg prijatelja, pobratima. U nekim krajevima, primjerice u Homolju i Boljevcu, kao dever se može pojaviti i djevojka.
Uloga veseljaka dopast će čauša (čajo, čavo), a naziva ga se i veseljak, lažlja, “lažljivac”, bukli-jaš, “nositelj buklije” . Nastoji djelovati komično već i svojim vanjskim izgledom (u dolini Lužni-ce, primjerice, zagaravljeno lice, krzno, drvena sablja, kapa s različitim ukrasima kao što su lisičji rep, zečje uši, kornjačin oklop itd., čime je kao vođa povorke, vjerujem, izvorno trebao odagnati demone). U Slavoniji se u povorku vodi i pijetao (apotropejska životinja!) na uzici, a katkad se napaja vinom. Zadaća je veseljaka, među ostalim, na smiješan način izvikivati jela i napitke što su ih priložili gosti, kao i darove. Čauš na svadbi nosi darove što dijeli mladenka. U nekim krajevima, primjerice na otoku Krku i u Boki, dužnost veseljaka obavlja vojvoda. Barjaktar (od osm.-perz. bajrak, “zastava, barjak”) naziva se i zastavnik (Hrvatska), fendrik (od njem. Fähnrich) (Prigorje), odobaša, “zapovjednik” (okolica Prizrena). Barjak se obično sastoji od šarenih vrpci i marama (u okolici Leskovca bijeli, u okolici Gackog crveni, s bijelim rubom i bijelim križem u sredini), u novije doba je to troboj-nica; na vrh koplja natakne se jabuka ili naranča. U obalnim područjima često se rabi crkvena zastava. Na otoku Krku zastava se naziva bandera.
Mladenku tijekom vjenčanja prati jedna ili više uglednih žena odnosno djevojaka, koje je i savjetuju. Takva se žena ili djevojka naziva (j)enga, kuma, djeveruša, u okolici Prizrena momkovica, u okolici Cavtata počasna babica, u Kotarima (Dalmacija) svatnica, u Hrvatskoj posnaša (dijalektalni oblici podneša, počneš, podsnešala, podsnehalja, posmikalja, vunjevca), u okolici Lobora krancfrajla, oko Čakovca kitičarica (od kitica), u Vrhgorcu kamara (od tal. comare “kuma”).
U pogledu odabira dana vjenčanja, utorak i petak se izbjegavaju kao nesretni dani; omiljeni su nedjelja (ili blagdan) i četvrtak, u nekim krajevima ponedjeljak (okolica Bara) i srijeda (Poljica, otok Krk, katolici u Bosni i Hercegovini). Vjenčanje treba obaviti za rastućeg mjeseca (vjerovanje u analogiju).
Poziv na svadbu uslijedit će nekoliko dana ranije, a poziv uručuje mladenac ili bliski rođak, koji pozvanima nudi gutljaj iz zdravice, vrča napunjenog vinom ili rakijom (odnosno boce), na koji je pričvršćen bijeli rupčić i stari srebrnjak. U Vojvodini, buklijaš jaše na svečano ukrašenu konju. Ime je dobio po bukliji, velikoj boci za vino, na koju mu svaki pozvani nakon gutljaja pristanka veže rupčić . Na otoku Lastovu onaj tko poziva u svatove, zvan buzdovan-noša, nosi okićeni buzdovan, u okolici Koprivnice (Hrvatska) okićeni štap kao i u Nijemaca. U nekim se krajevima Hrvatske i Slavonije onaj tko poziva u svatove naziva pozovič.
Nekoliko dana prije svadbe peku se svadbeni kolači, što je često povezano s magijskim postupcima. U okolici Đevđelije, primjerice, dječak počinje sijati brašno, dok žene pjevaju i plešu, garave jedne drugima lice i sl.
Na Kosovu polju brašno mora sijati i tijesto zamijesiti djevojka odjevena u mušku odjeću, u području Debra pak djevojka kojoj su otac i majka još na životu. Kod Paštrovića žene uz miješenje tijesta pjevaju određene pjesme (usp. Vuk, Srpske narodne pesme,). Iz usporednog razmatranja proizlazi da spomenuti postupci imaju korijen u strahovanju da bi zle oči mogle začarati tijesto i da se ono neće dići. Plodnost mladenke se jamči tako što će tijesto umijesiti trudna žena.
Kupanje mladenke se obavlja obično uvečer uoči dana vjenčanja. Kupka treba mladenku ne samo očistiti od sve nečistoće što se na nju uhvatila već i zaštititi od zlih čaranja. U Slavoniji stoga mladenka u vodu za kupanje baca tri užarena ugljena protiv uroka. U Galičniku, uvečer uoči vjenčanja i u pratnji djevojke kojoj su na životu još oba roditelja, mladenka uzima vodu iz tri izvora i baca u nju tri različita cvijeta (među njima i bosiljak) te jednu staru kovanicu. U gradovima na Kosovu postoji (pod turskim utjecajem) običaj zvan boja: žene iz susjedstva okupljaju se nekoliko dana prije vjenčanja u mladenkinoj kući i boje joj kosu i obrve (Nušić, Kosovo ). Apotropejski elementi su u nekim krajevima također vezani uz mladoženjino ceremonijalno brijanje: tako u Đevđeliji brijanje mora započeti dječak; na kraju prolijevaju mladencu vino na lice i ruke, a vodu na stopala, te potom razbijaju čašu. U području Debra mladenac tijekom brijanja sjedi na slami ispod koje se polože paprat i bosiljak, vodu dodaje djevojka kojoj su roditelji još na životu, a dlake se pomno skupljaju.
Odlazak po mladenku. Uvečer uoči vjenčanja svatovi se okupljaju u mladenčevoj kući i jašući ili pješice polaze mladenkinoj kući. Ako mladenka živi podalje, odlaze još tijekom noći (u dolini Lužnice redovito polaze noću), inače tek sljedećega jutra. U planinskim krajevima uskim stazama svatovi idu jedan za drugim, u ravnici u parovima ili se voze na kolima. Na samom čelu povorke idu barjaktar i prvijenac, čauš; poklonič (u Hrvatskoj), koji svim namjernicima daju piti iz boce. Dva svata jašu ispred svih kao muštulugdžije i najavljuju dolazak povorke (Debar: muščuldži-je; južna Morava: mjuždedžije; Homolje: vesnici; Lužnica: utičnjaci).
Mladenkina kuća obično je zaključana, prvotno vjerojatno stoga kako bi se odbili demoni. Tek pošto su svatovi pucnjevima pogodili metu, primjerice bundevu obješenu na obližnje stablo ili čašu, i nakon podužeg dijaloga te plaćanja otkupnine, vrata se otvaraju. Zavaravanju demona služi i izvođenje lažne mladenke (Hrvatska, Istra, Dalmacija, katolici u Hercegovini). Istu svrhu ima, prema mojem mišljenju, i čest izgovor svatova da su došli tražiti divljač što je utekla u kuću ili izgubljenu ovcu. Nakon uzajamnog pozdravljanja slijedi objed popraćen pjesmama i zdravicama, za koji obično jela i pića mora pripraviti mladenkin otac. Na čelnim mjestima sjede oba stara svata.
Mladenku obično za otkupninu djeveru predaje njezin brat (mladenac uglavnom sam i ne ide po mladenku, već se sa svojim kumom uputi u crkvu), a djever joj na prst stavlja prsten. To prstenovanje istovjetno je zarukama neposredno prije samog vjenčanja. Lomljenjem pogače (južna Morava i Kosovo: dever je lomi nad mladenkinom glavom; područje Debra: oba oca lome pogaču; Levač: oba oca lome prijateljsku pogaču; Njeguši: pogaču lomi stari svat) simbolički se izražava zaključivanje novoga rodbinskog odnosa. Kao obred odvajanja – mladenka istupa iz svoje obitelji i time iz zaštite svojih kućnih bogova – tumači se obilaženje tri puta oko ognjišta, koji se u krajevima gdje je ognjište pomaknuto do zida poput kamina održava kao okretanje mladenke tri puta. Dever okreće mladenku na oposun, na oposlo, U Gluhom Dolu, primjerice, mladenka se okreće samo jednom, u Hlebinama se pri opraštanju mladenke svi okrenu tri puta u kolu. U području Lužnice mladenku se vodi tri puta oko stola, a potom ona poljubi kruh. Slavonska mladenka mora u kuhinji nogom prevrnuti lonac mlijeka, što je nedvojbeno žrtva što se prinosi ognjištu. Srpska mladenka iskazuje svoje poštovanje prema roditeljskom ognjištu tako što poljubi zemlju do njega.
Na rastanku roditelji običavaju blagosloviti kćer što odlazi, a ona ih plačući moli za oprost. U Slavoniji195 mladenci stoje na svežnju sijena dok im kapetan daje blagoslov, potom u znak nove životne zajednice piju blagoslov iz jedne čaše, kapetan ispija čašu do dna i praznu baca unatrag. Sličan običaj poznat je i u Otoku u Slavoniji, gdje mladenci i na oproštaju u mladenkinoj kući i po dolasku u novi dom staju na svežanj sijena položen pokraj stola, kako bi ih čauš blagoslovio i poželio im brojno potomstvo. Kako se sijeno u ikavaca naziva sino i podsjeća na sin, prema mome mišljenju taj običaj pripada području čaranja prema sličnosti riječi. (Usp. sito i sit.) U prilog ovom tumačenju ide zapis iz Prigorja, gdje se za mladence kazuje: Obuvadu seni vu čizme, da muška deca. U Prigorju prije rastanka svi jedu ljubljenu kašu.
Ako se to već nije obavilo prije, na dan Vjenčanja vozi se mladenkin miraz.
Na rastanku mladenka često rasipa voće i slatkiše okupljenima, izvorno vjerojatno stoga da joj ovi, kao i zli demoni, ne bi uvidjeli i željeli zlo.Kako demoni bježe od vatre i vode, nalazimo da se oboje rabi kao sredstva za obranu: na rastanku maldenka pali kutiju kresiva i baca je iza sebe.Često se iza mladenke, koja se ne smije osvrtati, prolijeva voda ili se i za nje razbije posuda puna vode. U okolici Đevdelije mladenka se ispred kuće tri puta nakloni prema istoku (štovanje Sunca), a isto čini i pred novim domom. Prema vjerovanju, demoni se rado zadržavaju na mostovima, pa se tamo pribojavaju i štetnih čaranja. Stoga mladenka mora ustati I ne smije se osvrtati (Varoš u Slavoniji). Životinja koja odvraća zle duhove je pijetao, kojeg mladenac drži pred sobom na sedlu (llomolje) ili ga čauš nosi ispred povorke201 zajedno s motikom, odnosno vodi na uzici (Slavonija).
Običaj da se svadbenu povorku zaustavi užetom napetim preko puta i propusti tek nakon plaćanja otkupnine, pojavljuje se u području nekadašnje Vojne krajine.202 Prvotno je služio zadržavanju demona, što nam pokazuju slavenske i germanske paralele: napeta traka je često crvena, a zaustavljeni su često maskirani.
Vjenčanje, venčanje (od venac “vijenac”), zdavanje (Križevci u Hrvatskoj) je u crkvi, premda se može održati i u kući ako je crkva vrlo daleko. U okolici Prizrena mladenci umjesto oltara obilaze oko starog stabla ili bačve s vinom. Na Skopskoj Crnoj Gori se na bačvu polažu kruh i sol te stavlja posuda puna vina. U pravoslavaca se vjenčanje, na koje u nekim krajevima mladenac dolazi izravno u crkvu (Crna Gora, Boka, Bosna i Hercegovina), uobičajeno sastoji od sljedećih ceremonija: svećenik stavlja mladencima prstene, upita ih žele li poći jedno za drugo, veže im desne ruke bijelim rupcem poznatim kao prevez, preko toga stavlja još jedan rubac, stavlja im na glavu vjenčane krune, krune, venčilo, ven-ci, što ih pripremi crkva da bi potom svećenik, mladenci i oba svjedoka (kum i stari svat), svaki sa po jednom upaljenom svijećom u ruci, obišli oltar. U južnoj Srbiji mladencima se preko glave stavlja rubac da ima vrlo važnu ulogu u odbijanju duhova. U južnoj Srbiji običava se prije svadbe vagati mladenkinu odjeću, kao i mladenčevu. Obratu benu moć posjeduju zrcala i paunovo perje (paunovo oko djeluje pro tiv uroka) u ukrasima na mladenkinoj glavi. Često mladenka sebi za takne malo češnjaka, luka ili soli, u Prizrenu živom punjen orali. U okolici Đevđelije mladenka prije vjenčanja pošalje kavrak, koji je prije bio crven, u crkvu kako bi ga svećenik tijekom mise nosio uza se, a u istu svrhu pošalje i neki mladenčev predmet.Mladenka mora Što je moguće manje govoriti; kad govori, mora ispred usta držati marami cu (Srbija). Osim toga, tijekom vjenčanja provode se običaji koji imaju korijen u vjerovanju u analogije: mladenkina i mladenčeva odjeća ne smije imati čvorova jer bi zbog čvorova mogli imati teškoća u bračnomu spolnom životu i teži porođaj. Da bi mladenka rađala mušku djecu, zatakne u pojas čep s bačve, orah ili žir. Ne smije uza se nositi nikakve igle (igla, ženski rod!) jer će rađati samo žensku djecu. Kako bi joj djeca bila imućna, tijekom vjenčanja mladenka nosi pod jezikom srebrnjak (područje Levač); kako bi djeca bila rumena i zdrava, mladenka nosi jabuku u njedrima (okolica Boljevca) ili šipak iza uha (okolica Otoka). Lako će roditi ako pusti da joj između košulje i tijela padne kovanica (Prigorje). Ako ne želi djece, mladenka nosi uza se magična sredstva kao što su zemlja s groba, kosti mrtvaca, konci s mrtvačkog pokrova, zmijska koža, šišmiševa krila i dr. Koliko godina ne želi imati djecu, toliko čvorova zaveže na niti koju je isprela na dan vjenčanja prije izlaska sunca.
Tijekom braka glavnu će riječ voditi onaj bračni drug koji drugomu za vjenčanja stane na stopalo ili svoju šaku okrene prema gore i pritisne šaku drugoga.
Pri ulasku u crkvu i izlasku iz nje mladenka ne smije stati na prag kako joj ne bi naškodile zle čarolije. Događalo se, primjerice, da napuštena ljubovca iz osvete zabije tri čavla u crkveni prag kako bi potaknula bračnu svađu (hrvatska obala).
