Prema današnjim propisima sprovod, također zvan pratnja, smije biti najranije 24 sata poslije smrti, dok se ranije pokojnika preminulog prijepodne zakapalo još istoga dana. Uz iznošenje pokojnika iz kuće vezan je čitav niz običaja koji tjeraju dušu ili joj sprječavaju povratak. Tu se ubraja iznošenje tijela s nogama prema naprijed, prolijevanje vode i razbijanje posude iza mrtvaca, bacanje kamenčića, spuštanje lijesa na prag tri puta (Hrvati i Srbi graničari) – u Katunskoj nahiji to je izričito zabranjeno kako mrtvac ne bi za sobom povukao još jednog člana obitelji. U Kragu-jevačkoj Jasenici pokojnika se iznosi kroz druga vrata, koja inače nisu u svakidašnjoj uporabi. Da duša ne bi zaostala, otvaraju se prozori i vrata, a posude, stolci i klupe se okrenu naopako. Ne samo u pokojnikovoj kući, već i u susjednim kućama prolijeva se voda koju se smatra nečistom. Kuću se pomete, a metlu baci. Protjerivanju duše, prema mome mišljenju, služio je prvotno i običaj da se u kuću i na tavan nabaca zemlje (Kosovo, Boljevac); prema pučkom tumačenju, to se čini da bi se, ako ustreba, tijekom godine žalovanja kuća mogla popravljati. Osobito u Hrvatskoj običaj je pustiti van domaće životinje, što je možda neki način oslobađanja kako pokojnik ne bi za sobom povukao stoku. Prema srpskom pučkom vjerovanju, rođaci rođeni u istom mjesecu ili istoga dana, takozvani jed-nomesečići odnosno jednodanciy dijele istu sudbinu. Umre li jedan od njih, strahuje se da bi i drugi mogao umrijeti. Na tome počiva zanimljiv običaj otkupa mrtvaca, otkupljivanje, kojemu u ostalih slavenskih naroda, prema mojem saznanju, ne nalazimo paralele: prije podizanja lijesa jedno stopalo mrtvaca i jedno stopalo živućega zajedno se stavljaju u sponu za zaprezanje konja, čime se simbolički izražava da je živući zapao mrtvomu. Prvi potom dovikuje nekomu od onih koji stoje uokrug: Po Bogu da si mi brat (sestra), otkupi roba od groba! Prozvani otvara sponu i oslobađa ga. Obojica su od toga trenutka pobratimi odnosno posestrime. Cesto se na pragu rasiječe srebrnjak na dva dijela; polovica koja padne u kuću polaže se pokojniku u lijes, dok drugu polovicu zadržava otkupljeni. Pristigne li onaj koji se mora otkupiti tek poslije sprovoda, opisana se ceremonija izvodi na grobu, i to tako da se u sponu umjesto pokojnikova stopala stavlja nadgrobni križ ili čarapa ispunjena zemljom s grobnog humka. U tom smislu spominje se i vjerovanje poznato s područja Homolja da čovjek mora umrijeti ako ugine ili je ubijen vuk što je došao na svijet na dan njegova rođenja. Pokojnika se do groba nosi ili na nosiljci (odru), odnosno nosilima (Skopska Crna Gora: tronj, vjerojatno iz novogrč. Spovi, tapecirani naslonjač, Vasmer prema usmenoj predaji) ako udaljenost do groblja nije velika, ili se vozi kolima, odnosno saonicama. U nekim se krajevima prema prastarom običaju i ljeti koriste saonicama s volovskom zapregom.
U pogrebnoj povorci u pravoslavaca prvi u povorci ide nosač križa, za njim nosač s tanjurom punim kuhane pšenice (žito, koljivo, panahija), potom slijede pjevači, svećenik, lijes (za lijepog vremena otvoren), a na kraju ožalošćeni. I u katolika se križ nosi na čelu povorke, nema žita, a lijes je zatvoren. Na otoku Hvaru djeca ne smiju sudjelovati u sprovodu, a u Hercegovini (Mostar, Gacko, Ljubinje) i u Konavlima ni žene. U Bugojnu u povorci ide samo jedna stara žena koja nosi jelo i piće. Kurjaković piše iz Vrbove u Slavoniji da tijelo odrasla čovjeka prate samo raspjevane djevojke, ali ni jedan jedini rođak; rođaci kleče pokraj vrata, mole i bacaju kamenčiće za lijesom. To čine i oni koji susretnu pogrebnu povorku.
Prije je često bio običaj da četiri do šest djevojaka ili žena sjedne na lijes i oplakuje pokojnika (Varoš u Slavoniji; Lonja).
Na putu do groblja odmara se dvaput ili triput, najradije na križanjima putova, očigledno da bi se duša odmorila. U Grahovu i u većem dijelu Dalmacije i Like takva se mjesta, počivala, mirila, označavaju kamenjem. Kako mrtvo tijelo štetno djeluje na plodnost životinja i biljaka, pogrebna povorka ne smije ići preko polja, čak ni kroz uspavano stado, a trudne žene moraju ostati kod kuće. S druge pak strane, Srbi često iznose bolesnu djecu pred pogrebnu povorku u prolazu kako bi bolest (smatrana demonom) prešla na mrtvaca. Na putu do groblja nitko se ne smije osvrtati jer će uskoro netko drugi umrijeti. Ta zabrana, uobičajena još u starih Slavena, vjerojatno potječe iz vjerovanja da pokojnikova duša lebdi i za sobom povlači onoga tko se osvrne.
Na groblju svećenik nastavlja već u kući započete obrede i molitve (srp. opelo), a pokojnika se, pošto su ga rođaci poljubili posljednji put, spušta u raku stopalima okrenutima prema istoku. Ako je uobičajeno da se pokojniku pri polaganju na odar trakama i rupcima vezuju ruke, stopala i usta, trake i rupci sada se razvezuju, često i trake na opancima i hlačama. Pošto svećenik poškropi pokojnika vinom i uljem u znaku križa (Večna mu pamjat bila), lijes se zatvara, a svatko od nazočnih, počevši sa svećenikom, baca lopatom na lijes grudu zemlje u znaku križa i kazuje: Laka ti zemlja! Često se u grob bacaju kovanice, nešto koljiva sa zdjelicom koja se tako razbije (Boljevac), i čaša iz koje je svećenik poškropio pokojnika (Šabac). Ako su u istoj obitelji bila dva smrtna slučaja jedan za drugim, pribojavaju se da bi mogao uslijediti i treći te se stoga za odrješenje u lijes ili u grob baca živo pile pravoslavci u Sarajevu u tom slučaju na kućnom pragu kolju kokoš kao žrtvu, kurban, u Otoku vješte žene svim ukućanima vezuju čvorove, “kako bi se svezalo smrt”.
U katolika se pokojnika ne škropi vinom i uljem, već samo blagoslovljenom vodom: misa zadušnica uslijedit će prije sprovoda ili sljedećega jutra. Suze ne smiju pasti u grob jer je tada, navodno, pokojniku zemlja preteška. Stvarni razlog zabrane je taj što je za živućega opasno ako dio njegova tijela – u ovom slučaju suze – padne pod moći smrti.
Osobitost: djecu se pokapa što je moguće prije, bez opela i bez dijeljenja žita – djeca su uostalom anđeli – nekrštenu umrlu djecu sahranjuje se u vrtu. Majka ne smije za djetetom gledati u grob, u najgorem slučaju smije gledati kroz sito (Kosovo), jer će joj inače umrijeti i drugo dijete. Rodilje umrle u doba nečistoće od crkvenih vrata prema naprijed nose četiri žene; što je zamjena za lustraciju uobičajenu za četrdeset dana poslije porođaja, vpelavanje (Samobor, Lobor). Ako je dijete na životu, lijes i grob mrtve majke smije se prirediti tek po njegovu krštenju (Kosovo). Mladu ženu, umrlu bez poroda, sahranjuje se u grobu koji pripada njezinoj roditeljskoj kući, jer se ona još uvijek smatra tuđom kosti (Kragujevačka Jasenica).
Posmrtno vjenčanje: umre li momak ili djevojka, sprovod, doduše ne više posvuda, ima značaj vjenčanja. Križ i bijela zastava okićeni su vijencima cvijeća, jednu se djevojku odjene u mladenku i prate je dva devera. U pogrebnoj povorci se pjevaju svadbene pjesme. Jedan se vijenac baca za pokojnikom u raku, dok drugi neko vrijeme nosi “mladenka”. U istočnoj Srbiji se, osim toga, uzme mlado, zajedno s korijenjem iščupano stabalce voćke te se za nosače okiti raznobojnom vunom i darovima (čarape, maramice itd.). Nosi se ispred pogrebne povorke i posadi na grobu kraj pokojnikova uzglavlja kako bi mu podarilo hlad i voće. Muslimani u Baljkovcu pokraj Skoplja sade stablo šljive na grobu mlade djevojke. Varijante toga lijepog običaja poznate su i u Ukrajinaca u Galiciji te transilvanijskih Sasa, a stablo odgovara vjenčanom stablu.
U Slavoniji se samo neženje nosi na groblje, dok se oženjene vozi. Djevojke često nose samo djevojke. Samoubojice ne smiju počivati u blagoslovljenoj zemlji groblja već ih se običava pokapati na putovima, osobito u Srbiji, dakako stoga da bi prolaznici izrekli Bog da prosti. Prilično je rasprostranjeno vjerovanje da zemlja neće prihvatiti pokojnika ako se grob prije ukopa uruši. Usp. “bijes zemlje” u Rusa.
Poslije sprovoda – doneseni provizorni drveni križ zabada se u svježi grobni humak, a pokraj njega se zapali svijeća. U pravoslavaca svaki sudionik sprovoda pojede punu žlicu donesene pšenice kuhane u medu i izgovori Bog da prosti, a ostatak se za pokojnikovu dušu prospe na grob. Pritom se razbije i posuda kao i krhotine posuđa upotrijebljene kao zdjelice za kađenje. Katolici pokraj križa postavljaju posudu s blagoslovljenom vodom. Za spokoj pokojnikove duše pravoslavci često već na samom grobu nude jela i pića – prethodno slijedi lustracija pranjem ruku vinom ili vodom; na Skopskoj Crnoj Gori poslije sprovoda se u pokojnikovu čast priređuje velika gozba u crkvenoj blagovaonici. Grobni alat, koji se smatra nečistim, kraće ili duže se ostavlja na groblju, katkad na krovu kuće (Lonja); primitivna nosiljka vlastite izrade razbija se i ostavlja, jednako tako i kolijevka, ako je više djece umrlo jedno za drugim Često se na grobu ostavlja i štap kojim su se mjerili lijes i raka. U Vrbovi (Slavonija) se na jedan dan skida stražnji kotač (desni za muškarca, lijevi za ženu), u Ivanić-Gradu na Savi kola i konji ostaju tri dana izvan sela.
Na Kosovu je poznat običaj da rođakinje stave nešto zemlje s grobnog humka na grlo kako ne bi predugo oplakivale pokojnika. I u okolici Boljevca ukućaninu niz leđa puste da se skotrlja malo zemlje s grobnog humka ako je član obitelji umro od zaraze, odnosno zarazne bolesti. Običaj je vjerojatno utemeljen na vjerovanju u ljekovitu moć svježe zemlje s groblja, a do izražaja dolazi i kao njemački običaj: bolest mora odumrijeti.
Zemlja s groba ne smije se unositi u kuću, stoga prije ulaska valja izuti obuću (Kragujevačka Jasenica) ili barem s nje otresti zemlju. U području Homolja, onaj tko je vodio volove na povratku kući baca grumene zemlje i kamenje s groba u tekuću vodu (čaranje analogijom? Kao voda, tako i tuga i žalovanje moraju proteći dalje!). U pojedinim slučajevima zemlji s grobnog humka pripisuje se i moć odvraćanja zla te se malo zemlje ostavlja u kući ili na tavanu (Čakovac).
Lustracije. Prije nego što ljudi poslije sprovoda uđu u kuću u kojoj se žaluje, moraju se očistiti od nečistoće što se na njima nakupila na sprovodu.
Spomenimo i vjerovanje rasprostranjeno u Hrvatskoj da se mrtvaci s istoga groblja svake noći okupljaju na ponoćnoj misi koju im čita bezglavi svećenik.
Prema današnjim propisima sprovod, također zvan pratnja, smije biti najranije 24 sata poslije smrti, dok se ranije pokojnika preminulog prijepodne zakapalo još istoga dana. Uz iznošenje pokojnika iz kuće vezan je čitav niz običaja koji tjeraju dušu ili joj sprječavaju povratak. Tu se ubraja iznošenje tijela s nogama prema naprijed, prolijevanje vode i razbijanje posude […] Opširnije
Svaki četvrtak od Uskrsa do Duhova (zeleni četvrtci) Srbi se pridržavaju zabrane rada kako bi se sačuvali od tuče: prestaje se s obrađivanjem zemlje, plijevljenjem, ne uprežu se volovi, ne tka se niti pere rublje. Prvoga petka poslije Uskrsa, biljani petak, “biljni petak”, prije izlaska sunca se odlazi skupljati ljekovito bilje. Mnogi se, radi zdravlja, […] Opširnije
