Uz pojedine faze srpskohrvatske svadbe (prosidba, zaruke, odlazak po mladenku) vezuje se velik broj starinskih običaja, koji većinom sežu u pra-slavensko i indogermansko doba. Dijelom su to prijelazni obredi koji prate odlazak nevjeste iz njezine obitelji i njezino prihvaćanje u novu zajednicu, a dijelom magijski postupci radi obrane od Štetnih utjecaja zlih i zavidnih bića (čaranja za obranu) ili prizivanja sreće i plodnosti (čaranja za plodnost). Nasuprot bogatom korpusu iz davnina naslijeđenih slavenskih svadbenih obreda, nalazimo strane utjecaje iz antike (vijenci), kršćanstva (crkveno vjenčanje) i od susjednih naroda koji su utjecali na terminologiju.
1. Prosidba i zaruke
Na selu se mlade ljude nastoji prilično rano oženiti i udati, momke u dobi od osamnaest do dvadeset pet godina, a djevojke već poslije šesnaeste godine.
Djevojku uglavnom odabiru roditelji, pri čemu se manje gleda na ljepotu, a više na zdravlje, marljivost i lijepu opremu. Velika se pozornost usmjeruje i tome da se ženidbom orodi s uglednom i imućnom obitelji. U takvu nastojanju ukorijenjene su dječje vjeridbe, nekoć učestale, dok ih danas tek pojedinačno nalazimo u Crnoj Gori i Hercegovini, kao i u muslimana u Bosni i Hercegovini.
Nekoć se strogo pazilo da se mlađa braća i sestre ne vjenčavaju prije starijih, dok se danas više na to ne gleda tako pomno, barem ne kad je riječ o sinovima.
Glavnim zaprekama sklapanju braka smatraju se:
1. krvno srodstvo do devetoga koljena, s majčine strane do četvrtog; u Crnoj Gori se pripadnost istom bratstvu nekoć smatrala strogom zaprekom braku;
2. kumstvo;
3. pobratimljenost po izboru.
U okolici Boljevca se strahuje da će se supružnici rođeni istoga dana istodobno razboljeti, stoga se takvi brakovi izbjegavaju.
Omiljeno godišnje doba za svadbena slavlja je jesen, vjerojatno stoga što su tada kuhinja i podrumi najobilnije napunjeni. U dolini Lužnice običavaju se svadbe priređivati gotovo samo u doba poklada, u području Debra samo jednog dana u godini, točnije na Petrovo, Petrov-dan (29. lipnja), jer se toga dana svi stanovnici što rade u tuđini vraćaju kući.
Mladi ljudi se mogu upoznati na plesu, na crkvenim svečanostima, na prelima i zajedničkim radovima (moba), a osim toga u nekim se krajevima priređuju pravi ženidbeni sajmovi, primjerice u dolini Lužnice u subotu uoči Božića, na Cvjetnicu i Veliku Gospu (15. kolovoza), u Beloj Palanki kod Pirota 1. siječnja: taj se običaj naziva viđenje, “zagledanje djevojke”. Takvi su običaji poznati i u Vojvodini, primjerice za blagdan Sv. krunice; u Somboru se naziva devojački vašar (osman. vačar, “sajam” od srednjoperz. vačar, vidjeti Horn Npers. Etym. 38). U nekim krajevima na zagledanje djevojke ide otac ili sin (na gledanje; na zagled; na ugled; na ogled; na zgledžuvanje [Lužnica]). Odluči li otac oženiti sina s određenom djevojkom, koju sin katkad uopće i ne poznaje, pristupa se prosidbi. Kako bi bili sigurni, često prije prave prosidbe uslijedi pret-prosidba. Rođak ili posrednik, navodadžija, navadžija, (s)provodadžija, pezevenk* (južna Srbija), strojnik (muški rod), strojničica (ženski rod) (južna Srbija, Crna Gora), misidžija (Prizren; od grč. (¿eoalrriq, “posrednik”), iz istog izvora missita, “ženidbeni posrednik” (u statutu grada Dubrovnika), govordžija (u okolici Leskovca) prethodno pribavljaju obećanje i kao zalog daju zlatnik ili srebrnjak.
Posvemašnja je šarolikost oko glavne prosidbe, koja potom slijedi i poznata je kao velika prošnja, te zaruka. Većinom se uopće ne može povući oštra granica između ta dva čina. Kako se već pri glavnoj prosidbi daje zalog koji potkrjepljuje obećanje o sklapanju braka, tako se ona izjednačava sa zarukama, što se vidi i u terminologiji.
Prošnju, proševinu, prosidbu; armas, od grč. čcppofeiv, zapravo “zaruke” (Đevđelija), snuboke (Hrvatska, Slavonija), ugovor (Imotski), obećanje (otok Krk) obavlja obično otac ili bliski rođak kao prosac (od prositi), snubok (Samobor), ugledač (Slavonija). U prosidbu se obično ide navečer, i to u sretne dane (četvrtak, subota, ponedjeljak), nikako u petak ili utorak.Prosac i njegovi pratitelji često prikrivaju svrhu svoga dolaska i tek nakon dugih naizmjeničnih govora iznose na vidjelo istinu. Izdaju se za trgovce (Hercegovina), lovce koji slijede divljač (Samobor: jagar je ovdje prosac), pastire sto tragaju a izgubljenom ovcom itd. Nakon prosidbe nude doneseni zalog, obdešjć beleg, amanet (Bosna i Hercegovina), kaparu, prid (u okolici Leskovca), Zalog se sastoji od jabuke, često s utaknutim kovanicama, ili od prstena, burme (bez dragoga kamena), veze, vitice, oba ova izraza su poznata u okolici Sinja ili od kovanice. Često se navedeni darovi kombiniraju; u okolici Trebinja i na Popovu Polju, primjerice, daju se jabuka, prsten i novac. Na otoku Lastovu je zalog svilena maramica, cvjetah, na otoku Krku kutijica, škatula, s nakitom. Pristane li djevojka, što izražava prihvaćanjem darova, daje protuzalog, boščaluk, vezenu maramicu ili košulju umotanu u bošču, “maramu za umatanje”. Ako im je prosidba po volji, muslimani u Bosni i Hercegovini iznose pred goste slatku kavu, u suprotnom gorku. Često se prihvaćanje izražava tako da mladenka ili njezin otac popije gutljaj rakije iz ponuđene čuture, buklije. Otuda dolazi da riječ buklija također može poprimiti značenje “zaruke” (Otok) ili “zaručnička jabuka”. U okolici Rožaja se čaša iz koje je pila mladenka čuva i naziva zlatna čaša. U Prigorju djevojka obznanjuje svoj pristanak udarcem ruke, što se naziva palora170 (od tal. parola). Često se djevojci pri prosidbi daje samo novac, dok joj se jabuka i prsten daju tek poslije, u okviru manje svečanosti koja time odgovara zarukama.
Prosidba, odnosno zaruke, različito se nazivaju: jabuka, ugovor, za-ruk, prošnja; jabučno (Levač); prsten (Slavonija: u nedjelju uoči vjenčanja; Srbija; Bosna; Bunjevci i Šokci: također rukovanje; Paštrovići: također vjeridba, osam dana nakon prošnje), prstenovanje (Bosna; Gacko; Risan, Crna Gora; Hlebine u Hrvatskoj: tek neposredno prije vjenčanja), kitica (Bo-ljcvac: također jabučno); svila (Crna Gora i Boka: umjesto prstena dva do tri tjedna prije vjenčanja šalju se svila za vezenje, laneno platno i dukati). Za prosidbu i zaruke poznati su i nazivi mala prošnja, velika prošnja (Gacko), mala rakija, velika rakija (Kosovo: donosi se vrč rakije s privezanom kovanicom), veliki zapojki (Slavonija), mali beleg, veliki beleg (Peć, Prizren), mali nišan, veliki nišan (okolica Pirota), za zaruke vjeridba, snuboci (posljednje u okolici Lobora i Samoboru).
Dogovor o svadbenim darovima i uzvanicima slijedi već pri prosidbi (primjerice Kragujevačka Jasenica, Cavtat, Boka), odnosno zarukama, ili tek kasnije na posebno upriličenoj gozbi koja se naziva ugovor, zgovor (Crna Gora), uglava (Paštrovići), reč (nekadašnja Vojna krajina), dokončak (Prigorje), mir (okolica Jajca).
Po prihvaćanju zaloga, djevojka se smatra zaručenom, isprošena, prstenovana, vezana, zaručena; prošenica (Levač); ona je u zaruka, isprosita, zaručita (Retkovci u Slavoniji). Budući mladenac naziva se zaručnik.
Često se zaključenje obećanja za sklapanje braka simbolički označava tako što oba oca razlome kruh (Crna Gora – nakon prstenovanja; Skopska Crna Gora; Lužnica: prekidanje prida, lomljenje pogače nakon predaje otkupnine nevjestinu ocu) ili zajedno popiju posudu punu vina ili rakije. I u bosanskih muslimana prosci predaju prsten, novac i nakit kao biljeg ili amanet te zauzvrat dobivaju boščaluk.
Kako brak po pravilu ima značaj braka utemeljenog na kupnji (u nastavku vidjeti brak utemeljen na otmici), iznos koji će mladenčev otac morati položiti prije nego što mladenku odvede kući, određuje se već pri prosidbi ili zarukama. Taj se novac danas više ne smatra kupovnom cijenom djevojke već naknadom za opremu što će je mladenka dobiti i ponijeti u novi dom. Iznosi su vrlo različiti, u Bosni je prije Prvoga svjetskog rata iznosio 100 do 200 kruna, u Crnoj Gori do 15 zlatnih lira, u davnoj Srbiji u doba Turaka 900 do 200 pijastera. U Srbiji je već Karađorđe odredio jedan dukat kao najveću cijenu. Miraz mladenka dobiva samo ako nema braće, pa ipak u posljednje vrijeme sa zapada i iz gradova prodire običaj da se mladenki dade miraz ili pridar (Prigorje). Katkad budući mladenac odsluži kupovnu cijenu u kući budućega tasta.
Utjecaj Crkve na prosidbu i zaruke višestruko je vidljiv: kako bi se izbjegli krvavi sukobi između više prosaca, među bosanskim katolicima donesen je propis da svaki prosac mora prethodno od svećenika dobiti dopuštenje, cedulju, na kojoj je zapisano da je djevojka još slobodna i na temelju koje pravo na prosidbu ima samo onaj tko je donese. Posvuda se mladenac i mladenka prije vjenčanja moraju triput navijestiti, za što je naziv oglas, navještaj, navješćenje, oziv (Hrvatska), oklicanje (Prigorje, Samobor). Prethodno idu svećeniku na provjeru, na ispit, na zapis, na prepit (Leskovac), na upisivanje (Otok u Slavoniji). Često svećenik tom prigodom djevojci u crkvi natakne prsten kako bi zaruke, prstenovanje, time dobile na značenju.
Probni brakovi. Prastarim se čini kada se mladenka već nakon zaruka preseljava u mladenčevu kuću (Bosanska krajina: nakon jabuke) ili kada se barem spolni odnosi smatraju dopuštenima (područje Homolja: nakon primitka zaloga). U sjevernoj Dalmaciji postoji običaj da se djevojku isprosi na plesu te je momak i njegovi roditelji često već istoga dana odvode u svoju kuću; svadba se obavlja kasnije, većinom tek nakon začetka djeteta. Ne dođe li do braka, djevojka dobiva odštetu u novcu za najam..
Uz prosidbu, odnosno zaruke, vezuje se čitav niz običaja koji djelomično pripadaju području čaranja analogijom, a djelomično proizlaze iz straha od zlih i zavidnih moći. Prvoj skupini pripada običaj da se na pro-sca ili mladenca pri odlasku u prosidbu baci čičak ili mačka (Boljevac): tako se čvrsto treba uhvatiti planirana veza. Obrani od demona pak služi običaj prolijevanja vode za proscem na odlasku u prosidbu (Đevđelija) i pucanja pred zaključanim vratima mladenkine kuće. Moć obrane ima paunovo perje na kapama prosaca (Morlaci). Zavaravanju demona, po mome mišljenju, služi i predstavljanje prosaca kao lovaca, pastira ili trgovaca. Prosac se pri ulasku u mladenkinu kuću ne smije ogledavati, već vrata mora zatvoriti leđima, a taj se običaj prvotno temelji na strahu od demona koji se mogu za njim ušuljati.
Vrijedan pozornosti je običaj bosanskih pravoslavaca prema kojemu djever ili dvije žene okreću nevjestu prije prihvaćanja zaručničke jabuke tri puta u smjeru kretanja sunca. U Poljicima djevojku okreće mladenčev otac prije nego što joj na ruku stavi prsten, odnosno prije prstenovanja, i to triput na oposun. Već u Poljičkom statutu, na mjestu gdje se govori o otmici mladenke, stoji: obrnuta na oposun. A. V. Solovjev označava izraz kao naoposfonb i stavlja ga uz rus. posolonb “ut sol currit”.
