Zaprežna kola i sav pribor na njima izrađivani su isključivo od drva i željeza. Majstori koji su izrađivali zaprežna kola nazivali su se kolari. Postojale su posebne radionice u kojima su se izrađivala kola.
U sklopu kolarske radnje postojala je kovačnica, tako daje kolar ujedno obavljao i kovački posao. Pored majstora, kolara koji se isključivo bavio izradom kola, tj. kojemu je to bilo zanimanje i izvor prihoda, postojali su i takozvani majstori (samouki) koji su samostalno popravljali svoja kola, odnosno zamjenjivali pojedine dijelove na kolima.
Kolarski zanat bio je prilično težak i kompliciran. Za izučavanje ovog zanata nije postojala posebna škola, već bi se zanat izučavao praktično kod majstora, a najčešće se prenosio sa oca na sina. Majstore za kolarski zanat kao i za druge zanate dovodili su Mlečani iz Italije za vrijeme njihove vladavine u našim krajevima, pa su tako naši ljudi od njih naučili praktično taj zanat.
Zaprežna kola su se sastojala od više povezanih dijelova i to: timun ili ruda; makaze (škare); kola (kotači; točkovi); aksi (osovine); jastuci; sura; klada (greda); koš (karoserija); krik (kočnice); lengeri; stupci; copani; vaga.
Ruda se nalazi na prednjem dijelu kola. Napravljena je najčešće od čvrst borovog ili jelovog drveta. Dužina rude iznosi 2,50 – 3,00 m. Nešto je duža od dužine konja. Pri vrhu je tanja, promjera oko 10-ak cm, a pri dnu je nešto deblja nekolik centimetara. Donji dio rude se pričvršćuje između dva kraka makaza, koje su opet pričvršćene po sredini kola za jastuke i suru jednim čvrstim željeznim klinom. Na vrhu rude nalazi se još željezni okov dužine do pola metra. Za taj okov su pričvršćena dva sindžira (lanca) s desne i s lijeve strane dužine oko 0,50 cm na kraju kojih se nalazi alka promjera do 5 cm. Ako je zaprežna kola vukao isključivo jedan konj, postojala su dva timuna, pričvršćena za vagu, a konj bi se nalazio u sredini Udaljenost između ova dva timuna iznosio je oko 100 cm, tako da konj može hodati.Dva timuna su postojala na dvokolicama (fijakerima), koja su služila samo za vožnju ljudi. Takvih zaprežnih kola u našem mjestu bilo je vrlo malo.
Ako jedan domaćin nije imao dva konja on bi se udružio sa susjedom. Susjed bi dao svog konja, a on svog. To udruženje nazivali su suvezom, a njih dvojica nazivali su se suveznici. Svaki vlasnik je uzdržavao svog konja a kad bi radili kod nekog trećeg, taj treći bi vodio brigu o ishrani. Suveznici su često imali i zajednička zaprežna kola pa i oruđe za obradu zemljišta.
Makaze (škare)
Makaze se vjerojatno zovu iz razloga što se sprijeda spajaju gdje se pričvršćuje ruda, pa to sliči na škare. Izrađene su od čvrstog drva, najčešće hrastovog ili brjestovog. Odozgo i odozdo je drvo okovano, a podmazuje se masti za kola (kolo- masti). Makaze i ruda se mogu pomicati na desnu i lijevu stranu i do 50°.
Kola (kotači, točkovi)
Najkompliciraniji dio zaprežnih kola za izradu su točkovi ili kola. Narod je često zaprežna kola nazivao još i kar.
Točak se sastoje od više dijelova, a to su : šina, gobelje, palci, šiška i bokula.
Sina čini vanjski dio kola, ona povezuje i drži u sastavu sve dijelove točka. Skovana je od dobrog i kvalitetnog željeza u obliku kružnice. Veličina joj je kao i sami točak, nešto manja kad se nabije užarena na točak da može bolje držati gobelje u jednoj cjelini. Probušena je na više mjesta da se mogu ukucati u gobelje čvrsti željezni čavli.
Gobelje su izvana izbočenog oblika, a iznutra udubljene. Kad se sve spoje čine jedan krug. Sve su gobelje jednake veličine. Veličina ovisi o tome koliki točak želimo imati. Svaka gobelja je iznutra kvadratastog oblika. S unutarnje strane svaka gobelja ima rupu u koju se nabije palac. Palci su napravljeni od kvalitetnog drva. Od veličine palaca ovisi koliko će velika biti kola. Prvi su točkovi obično promjera za 20 – tak centimetara manji od stražnjih. Palci su obično nepravilnog elipsastog presjeka promjera do 7 cm. Jednim krakom palci su nabijeni u gobelju a drugi u šišku. Palci na zaprežnim kolima izgledaju nešto slično kao šipke na današnjem kotaču bicikla.
Siška izgleda s vanjske strane kao mala bačvica za vino veličine 5-7 litara. Šiška je kroz sredinu probušena. U sredini šiške nalazi se bokula. Kroz bokulu prolazi čelični aks ili osovina. Na krajevima je svaka šiška okovana željeznom grivnom (bragom). Po sredini šiške nalaze se rupe u koje se stavljaju palci.
Bokula je načinjena od kvalitetnog čelika, i ona se, vruća – užarena, nabije u šišku. Kroz nju prolazi aks. Aks je nešto uži od bokule tako da se šiška, a tim cijeli točak može slobodno okrećati. U bokulu se još stavlja posebna mast za kola koja se naziva kolomast kako bi se točko vi mogli bolje okretati.
Osovine (aksi)
Aks ili osovina je načinjen od kvalitetnog čelika, jer na aksima leži cio teret kola. Aks u predjelu gdje ulazi u točak je okruglog oblika,a posredini je kvadratast. Poprečne stranice iznose do 10-ak centimetara. Aks je grivnama povezan za središte kola suru, jastuke i makaze.
Jastuci
Jastuci se nalaze s srednje i stražnje strane zaprežnih kola. To su ustvari po dvije grede spojene jedna s drugom čvrstim željznim grivnama. Ispod jastuka se nalaze makaze i aksi. Jastuci su kvadratastog oblika. Svaka pobočna stranica je široka do 15 cm. Sa svake strane jastuci su probušeni. U te rupe se stavljaju stupci.
Lengeri
Lengeri ustvari čine gornji okvir zaprežnih kola. Načinjeni su u obliku pravokutnika od 4 drvene grede. Dvije pobočne grede su jednake, a prednja i stražnja su također jednake. Pobočne grede lengera su dužine kolika su duga cijela kola, izuzev rude, a poprečne su duge oko 1 -1,5 m. Stranice greda lengera su široke do 15 cm. Na četiri kuta lengeri su probušeni i kroz njih i jastuke prolaze, odnosno pričvršćuju se stupci.
Sura
Sura prolazi po sredini kroz unutrašnjost cijelih kola od prednjeg do stražnjeg dijela. Za suru su pričvršćeni i povezani svi dijelovi zaprežnih kola. Otraga sure na samom izlazu sure iz kola pričvršćen je krik i lanac s kojim je povezana klada i krik.
Klada (greda)
Klada stoji ispred stražnjih kotača. Klada je ustvari greda od tvrdog suhog drve- ta, obično grabovog. Greda je obješena o dva željeza lanca za lenger, a ispred stražnjih točkova je malo izrezana, kada se pritegne da bolje koči. Za kladu je povezan lancem i krik, koji se nalazi na prednjoj strani zaprežnih kola gdje kočijaš sjedi s desne strane, pričvršćen kod samog desnog stupca. Za kladu je vezan i krik koji je pričvršćen na suru otraga kola.
Krik (kočnica)
Krik je ustvari brenza ili kočnica, smješten je na kolima ispod koša pričvršćen na suru koja viri nešto iza zadnjeg dijela koša. Krik ima navoje, tih navoja ima oko 30 – 40 cm, a na vanjskom dijelu se nalazi ručka kojom se vrti, zakrikava – koči ili otkrikava – otkočuje. Na vrhu krika prema kladi se nalazi kuka na koju je pričvršćen lanac, a na drugoj strani lanac koji je povezan s kladom, i kada se kola zakrikavaju lanac se priteže, budući daje lancem povezana greda, greda se primiče točkovima i pritišće točkove pa se točkovi ne mogu vrtjeti i kola moraju stati ili usporiti kretanje. Na istom principu radi i prednji krik,koji je mnogo pogodniji jer kočijaš ne treba silaziti s kola da bi kola usporio ili zaustavio vožnju.
Koš (karoserija)
Svaka zaprežna kola imaju i karoseriju. Karoserija se sastoji od dva dijela: pomičnog i nepomičnog. Nepomični dio načinjen od čvrstih dasaka, najčešće hrastovih ili bukovih, pričvršćenih za lengere željeznim bragama i čavlima (brokvama), a pomični dio karoserije načinjen je od dasaka. Dvije poprečne daske zvane kašuni su jednake i one su veličine koliko su duga kola, a pobočne (prednja i stražnja) su opet jednake. Te daske, kašuni se postavljaju s unutarnje strane stupaca, a stupci su međusobom opet povezani kolskim lancima, tako da je karoserija čvrsta i nepomična, kašuni se lako mogu dignuti.
Stupci
Stupci su pričvršćeni na četiri kuta karoserije kroz lenger i jastuke. Načinjeni su od suhog hrastovog drveta veličine do 1,30 cm, a širine do 10 cm, debljine do 3 cm. Na vrhu je svaki stupac zasječen da se na njega mogu postaviti lanci koji povezuju stupce međusobno i lance koji drže copane. Stupci se mogu lako mijenjati, tako da se na kolima može voziti sijeno, slama, kukuruz, pšenica idr. stabljike, izvade se jedni koji su manji i stave se veći koji mogu dosezati visinu preko 2-3 m, tako da se na kola može natovariti teret veće zapremnine.
Copani
Svaka zaprežna kola pored karoserije od dasaka imaju još i copane. Copani su se pravili od okruglog suhog borovog ili jelovog drveta. Nešto su duži od poda karoserije. Promjer copana iznosi od 10 – 12 cm, povezani u za stupce kolskim lancima 30 – 50 cm poviše poda karoserije. Služe na kolima za zaštitu, kad se prevozi kablasti materijal. Vežu se za stupce s vanjske strane.
Vaga
Sprijeda zaprežnih kola nalazi se vaga. Vaga je čvrsto pričvršćena – prikovana za makaze ispod rude. Načinjena je od čvrstog hrastovog ili brjestovog drveta, okovana je željezom, a na kraju s obje strane nalaze se dvije pričvšćene željezne kljuke (kuke) za koje se zakvače vagiri i prikopčaju sindžiri (lanci) kad se u kola upregnu konji. Zaprežnim kolima uz ostalo oruđe pripadali su još dugački željezni sindžiri (lanci) tzv. kolski lanac, kolski veliki konop, kolski veral (fenjer), kolski čekić, kliješta, sjekira i još nekoliko sitnog alata, što bi se nosilo u kolima u jednoj vreći.
Konjska oprema
U konjsku opremu spada ular, oglav (povodac); komaća (ham); krampini (potkove); samar; sedlo; vagir (balancin); zobnica (torba iz koje konj jede); mutap (pokrivač); kandžija (škurija, bič); redine (kajase);remeni uzda (zengija); naočnjaci (klepke); češagija (željezna četka); te četka od svinjske dlake ili od konjskog repa.
Ular (oglav, povodac)
Na konju se nalazi ular. To je dio konjske opreme, koji je načinjen od čvrstih kožnih kajiša (remena). Stavlja se konju preko glave. Povezan je sa svih strana čvrstim preicama (kopčama) i zaglavcima, tako da ne može pasti konju s glave. S unutarnje strane ispod usta konja nalazi se na ularu uzda. Na ularu se nalaze još i klepke (naočnjaci) i priuza (povodac) iako neki nazivaju cijeli ular povodac.
Uzda (zengija)
Uzda je napravljena od kvalitetna željeza koje ne hrđa. Smještena je s unutarnje strane ulara, koji se stavlja na glavu prema vratu konja. Uzda se stavlja konju u usta dok je upregnut u kola, dok se konjem ore ili dok se na njemu jaha. Uzda je veličine koliko je široka glava konja (odnosno usta). Po sredini uzde nalazi se jedna željezna šipka, i ta šipka stavlja se konju u usta, a s obje strane uzde nalaze se željezne alke na koje se spajaju redine-kajase, remeni kojima se upravlja konjem dok je u funkciji.
Na ularu se nalazi još i priuza; lanac za koji se konj vodi. Kad konju nije stavljena uzda, onda je u funkciji priuza, a kad je stavljena uzda i na konju se jaši onda se umjesto priuze za uzdu prikopčaju posebni kajiši koje jahač drži u rukama dok jahač jaši na konju, a kad je konj upregnut onda se za uzdu prikopčaju redine, jer one dosežu do zaprežnih kola, kočijaša ili do orača.
Naočnjaci (klepke)
Na ularu pored uzde i priuze postoje još i klepke (naočnjaci). Klepke su načinjene od čvrste debele kože, duplo sašivene, a unutra postavljene nekim debljim platnom. Kvadratastog su oblika, veličine 15 x 15 cm. Pričvršćene su na ular sa strana očiju konja. Mogu se sklapati i otvarati kao mala vratašca. Ovi naočnjaci služe da konj ne može gledati sa strane, već samo u pravcu kretanja. Uglavnom služe da se konj ne plaši, jer postoje konji koji se plaše od raznih vozila koja prolaze mimo njih. Osim toga naočnjaci služe da konju svjetla previše ne tuku sa strane u oči.
Komaća (ham)
Komaća bi se pravila od suhog kljenovog drveta. Ima izgled kao koštica šljive ili mala lađica. Unutrašnjost komade ima oblik vanjskog dijela konjskog vrata. Drveni dio komaće na gornjem dijelu koji dolazi iznad konjskog vrata spojen je jednim čavlom, zaglavkom preko kojeg se komaća može širiti i sužavati. Kad se komaća stavlja konju na vrat, tada se raširi, a kad se stavi, onda se na donjem dijelu suži i spoji, te se zakvači posebnom kukicom. Unutarnja strana komaće koja stoji konju uz vrat obložena je platnom u kojem se nalazi svinjska dlaka, zvana čitina. Unutarnji dio komaće je mekan, napravljen je na takav način da ne može konja tući
– žuljati dok konj vuče. Na drvenom dijelu nalaze se sa strane po dvije željezne alke za koje su povezane redine i lanci koji su preko jednog posebnog remena koji se pruža preko leđa i ispod prsiju konja pa do vagira. Sa svake strane komaće pričvršćen je lanac koji je povezan vagirom kojim konj vuče kola, plug ili tome slično. Kad se ovi lanci spoje s vagirom, onda se kaže daje konj upregnut ili utakan. Na vrhu komaće nalazi se mala kožna kukuljica s ukrasom od pletenih niti od , konca, obojani u nekoliko boja. Kod odabira komaće trebalo je obratiti veliku pozornost da komaća odgovara veličini konjskog vrata. Najbolje komaće su bile one koje su se pravile po mjeri konja.
Komaće su izrađivali posebne zanatlije, koje su nazivali komaćari. I taj zanat je bio jako unosan, jer svaki vlasnik koji je imao konja trebao je imati i komaću. U kasnije vrijeme, neki bogatiji ljudi iz krajine, a to su imali i razne vojske koje su u uporabi imale i konjicu, posjedovali su umjesto komaća koje su bile načinjene od čvrstih kožnatih remena – kajiša. Te su komaće nazivali hamovima.
Potkove (krampini)
U konjsku opremu spadale su još i potkove. Ovisno o tome kako je konj potkovan, ovisio je dobar rad i učinkovitost konja. Potkova ima oblik slova U, okrenutog na suprotnu stranu. Potkova je načinjena od željeza 2 cm širine i do 0,50 cm debljine.
Na krajevima su nešto ojačane, i izgledaju kao mali tak (potpetica) od cipela, a sprijeda je postojao štitnik, koji je prelazio na vanjsku stranu kopita. Potkove su imale po sredini rupe kroz koje su se zabijali čavli. Čavli za potkivanje konja razlikuju se od ostalih čavala, mekši su i lakše ih se može sjeći.
Pored potkova koje su pokrivale samo vanjski dio kopita na kojem konj hoda, postojala je još jedna vrsta potkova koje su se nazivale “ploče”. Pločom bi se pokrivalo cijelo kopito, a imala je oblik kopita. Ploča je bila također iskovana od kvalitetna željeza, oko kraja bile su rupe kroz koje su se zakivali čavli u kopito. Ploče su bile nepraktične, jer bi se konji potkovani pločama klizali i često bi pucale.
Samar
U konjski pribor spada i samar. Za razliku od zaprežnih kola koje konj vuče, putem samara konj, magarac i mazga na leđima nose teret. Samar je načinjen od drveta, čvrstog sukna otkanog od ovčje vune ili kozje potke (kostreti) nešto svinjske dlake te slame od stabljika (trstike) zimice, s kojih se samo strusi žito. Samar se sastoji od tri dijela: drvenog – taj drveni (zaobljena daska) sprijeda ima oblik naopakog slova U, nešto pri donjem dijelu raširen, dok je stražnji dio načinjen od dvije čvrste suhe letve u obliku slova X, samo što se kraci ne sijeku na sredini kao kod slova X nego mnogo više, a pored toga donji dijelovi krakova su malo zaobljeni i idu prema vani. Zadnji i prednji dio samara povezani su čvrstim letvama od suha drva koje lako ne puca. Gornje letve su položene od prvog do zadnjeg dijela horizontalno, ima ih dvije, s desne i lijeve strane, odvojene su jedna od druge oko 30 – 40 cm, ustvari kolika je gornja širina samara. S obje strane za prednji i stražnji dio samara, pričvršćeno je s četiri do pet letava odvojenih jedna od druge. Prednji i stražnji dio su iznad horizontalnog, gornjeg dijela samara do 20-tak centimetara, tako da se na njih mogu zavezati konopi kojima se vezao teret kojeg konj ili magarac nosi na samaru. Unutrašnja strana samara je ugođena tako da dobro sjedne na leđa konja ili tovara, da ga ne bi žuljalo i tuklo dok nosi teret. Sukno slama i dlaka od svinje su pričvršćeni i prikovani za drveni dio tako da sve to čini jednu skladnu cjelinu, a naziva se stelja. Veličina samara ovisi o veličini konja ili magarca.
Na samaru još postoje konopi, zvane praćke kojima se veže teret da stoji čvrsto na samaru, te jedan dio pletenog remena, koji se stavlja ispod repa konju ili magarcu preko butina stražnjih nogu tako da samar ne bježi naprijed (naziva se podrep- njafc). Na samaru je postojao pored podrepnjaka još jedan kajiš – remen opleten od vune koji se podvezivao ispod trbuha životinji kod prednjih nogu s jedne na drugu stranu, dok je imala na sebi samar. Remenje bio dosta mekan i poprilično širok (8- 10 cm) da ne bi žuljao životinju dok na samaru nosi teret, a nazivali su gapoprug.
Vagir (balancin)
I vagir spada u konjsku opremu. Napravljen je od suhog hrastovog drveta veličina mu doseže do 100 cm. Jajolika je ili okrugla presjeka, promjera do 7 cm. Okovan je posebnim željezom s obje strane. Na vrhu su okovi povezani kukama na koje se privežu lanci kad je konj upregnut. Ako kola vuku dva konja ili ako se ore s dva konja, svaki konj ima svoj vagir, a ako kola vuče samo jedan konj vagir se ne upotrebljava, već se lanci od komaće prikopčaju izravno za obje strane vage. Sličan je postupak i kod oranja.
Zobnica (torba)
Svaki konj je imao svoju zobnicu. Konjska zobnica je satkana od grube ovčje ili kozje vune zvana kostret. Iz zobnice je konj zobao – jeo zob, raž, kukuruz i druge žitarice. Kad bi se konja pripremalo za dulji rad uvijek se s njim nosila i njegova zobnica puna zobi ili drugih žitarica. Ako bi se išlo s konjom na put više dana, hrana se za konja nosila u vreći. Veličina zobnice morala je odgovarati veličini konjske glave. Na otvorenom dijelu zobnice nalazila se uzica opletena od vunene pređe koja bi se prebacila konju na glavu preko ušiju da ne bi pala dok konj jede. Zobnica je satkana tako da dok konj jede kroz zobnicu može disati. Dok konj vuče kola zobnica obično visi o prvom desnom stupcu, a kad nosi samar obješena je straga o samaru.
Mutap (pokrivač)
Mutap, također, spada u konjsku i volovsku opremu. Mutapom bi se pokrivao konj kada bi prestao raditi dok bi bio oznojen ili dok bi po njemu padala kiša. Mutap se tkao od grube ovčje ili kozje vune. Najčešće je imao kvadratast oblik, 2 x 2 m. U mutapu bi se još nosilo i sijeno volovima i konjima za hranu.
Škurja (kandžija, bič)
Za tjeranje konja postojala je naprava koja se nazivala škurja, a poneki su je još nazivali i kandžija. Škurja se satojala od 2 dijela: drvenog što je bio ustvari malo A veći prut. Dio koji se drži u ruci bio je nešto deblji. Dužina ovog pruta iznosila je I do 2 m. Na vrh pruta nalazile su se podrezane male grančice između kojih bi se vezao kajiš (remen), koji je od polovice imao 2-3 kraka. Dužina ovih krakova £ dosezala bi i do 1 m. Kandžija kad ne bi bila u uporabi držala bi se obješena jednom od konja na komaći, ili zakvačena o prednji stupac kola.
Redine (kajase, remeni)
U konjsku oprmu spadale su redine ili kajase. Redine su napravljene od čvrstih kožnih remenja ili kajiša. Nešto su duže od dužine konja, tako da se mogu držati zavezane na jedan od prednjih stupaca. Najčešće ih kočijaš drži u ruci, tako da s njima može upravljati kolima dok ih konji voze ili dok oru. Redine su spojene na uzdu s jedne i druge strane ako kola vozi jedan konj, a ako voze dva, onda su spojene s lijeve strane uzde lijevom konju, a s desne strane desnom konju, pa se redine protežu na komaću, onda na jedan široki kajiš (remen) koji leži preko leđa konju kad je na konju komaća, pa do kočijaševih ruku. Kroz ovaj kaiš što stoji preko leđa konju provučeni su lanci koji povezuju komaću i vagir koji je prikopčan na vagu. Debeli kaiš se proteže preko leđa do polovice konjskog trbuha. Volovi nisu imali redine, njih se vodilo dok su orali ili vukli kola. Osoba koja je upravljala kolima i konjima nazivao se kočijaš.
