Na teritoriji Bosne i Hercegovine nailazimo na veliki broj različitih nošnji. Sve ove nošnje formirale su se kroz dugi niz godina i nose u sebi elemente ili pak samo tragove elemenata mnogih kulturnih utjecaja, koji su uticali na razvoj ne samo nošnji nego i općenito na istorijska i društvena zbivanja.
Bosanske nošnje
Zbog toga u našim nošnjama nalazimo tragove balkanske, mediteranske i orijentalne kulture. Ovi kulturni utjecaji su ostavili svoj pečat na narodne nošnje i nesumnjivo doprinijeli njihovoj diferencijaciji.Istražiti kako su izgledali ljudi u narodnim nošnjama je bilo moguće prije svega sa materijalnim arheološkim ostacima u vidu tkanica, odjevnih predmeta i nakita.
U starim ilirskim grobnicama na Glasincu otkriveni su u nekim grobovima ukrasi od pucadi poređanih tako da pokrivaju cijela prsa, isto kao što je slučaj sa tokama. Na ovom nalazištu pronađeni su i okamenjeni ostaci tkanina, omotane oko jednog noža. Jasno se vidi struktura tkanja u “četiri nita” i u vidu riblje kosti ; iste takve nailazimo na šalvarama muškarca u dinarskim i srednjobosanskim nošnjama.Takvi arheološki ostaci iz srednjeg stoljeća sačuvani su samo fragmentarno, npr.: ženska kapa u Biloj kod Travnika, razni oblici prstenja, minđuša, a značaj im je pojačan činjenicom da su upotrebljavani i kasnije u 19. stoljeću.Većina nošnje vlastele u srednjem stoljeću je bila izrađena od skupocjenih tkanina uvezenih sa strane. Iz arhivskih dokumenata srednjeg stoljeća, uglavnom iz dubrovačkih arhivskih spisa, spominju se npr. haljine ad modum bosnensem, zatim pojas zvan centura larga bosignana, kao dijelovi nošnje bosanske vlastele.
Iz 16.stoljeću datira i jedan šturi podatak koji se može pročitati u knjizi putopisca Benedikt Kuripešić “Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530”- izdanje Sarajevo 1950., str. 23. Tu stoji da se hrišćani obiju vjerozakona odijevaju isto kao i Turci, a razlikuju se samo po tome što ne briju glave kao Turci.
Daleko iscrpniji je bio čuveni Evlija Čelebija koji je ostavio podatke o nošnji iz 17. stoljeća i to uglavnom o sarajevskoj muslimanskoj-gradskoj nošnji.Sarajevo je bilo jak trgovački centar, najznačajniji u Bosni i Hercegovini i jedan od jačih na Balkanu. Karavane svakovrsne robe su pristizale i sa istoka i sa zapada da bi zadovoljile potrebe šarolikog sastava gradskog stanovništva. Društvene i političke prilike toga vremena uticale su na promjene u nošnji kroz razne propise u 18.vijeku. Godine 1794. Hašamudin paša izdao je poseban propis kojim je za bosansku raju bila propisana boja i vrsta odjeće.
Kako bosanci katolici i pravoslavci, tako su i jevreji bili potčinjeni ovim propisima i pokazivali veliku sklonost da se oblače kao i vladajuća klasa. Zbog toga su ponekad morali da plaćaju globe. Crvena čoha je npr. bila dozvoljena samo feudalnoj vladajućoj klasi. Pravila su vrijedila i za obuću. Npr. jevrejske žene su se nosile veoma slično muslimanskim, ali im je bilo zabranjeno nositi žute i crvene čižme. Nemuslimani, muskarci kao i žene, su morali nositi obuču crne boje. To je naravno najteže padalo ženema, njihova sklonost ka obući, posebno kod jevrejskih žena je po nekoliko puta godišnje zauzimala mjesto u računu jevrejske vjerske zajednice.
Period 19.stoljeća obiluje većim brojem podataka nego ranije. To su uglavnom putopisi koji ponekad ostavljaju i detaljan opis pojedinih nošnji. Među njima su skoro uvijek zabilježeni opisi gradskih nošnji , ali ima i opisa seoskih nošnji: putopisi Ivana fra Jukića, Ivana Kukuljevića-Sakcinskog i Matije Mažuranića. Bilo je to vrijeme tadašnje “globalizacije” i modernizacije bosanskog društva, vrijeme kada su neke tradicije, pa tako i narodne nošnje, isčežavale ili gubile na snazi, dok su neke nastajale zbog boljih komunikacija, industrijskih otkrića s kraja tog stoljeća, i dolaska Austro-Ugarske 1878. godine.
Bosanske narodne nošnje i tradicija
Materijali
Do kraja 19. stoljeća narodna nošnja seoskog stanovništva je bila najvećim dijelom domaće proizvodnje. Izrađivale su je žene na selu, a neke dijelove su radile seoske i gradske zanatlije. Materijali za nosnju su izrađivani od vune, lana, konoplje i kože. Od lana i konoplje tkalo se platno za osnovne dijelove: košulju, gaće, kao i ženske marame za pokrivanje glave. Čisti lan se koristio za praznične dijelove nošnje, dok se miješao sa konopljom za svakidašnje dijelove. Pamuk koji je bio u velikoj upotrebi u gradskoj nošnji se počeo upotrebljavati na selu krajem 19.stoljeća i to najprije u srednjoj i istočnoj Bosni, Posavini i Hercegovini.
Vuna je imala najveću primjenu u izradi nošnje. Od nje se izrađivalo sukno, nevaljano i valjano, za sve gornje haljetke, kako ljetnje, tako i zimske. Osim toga i za čarape, pregače, tkanice i torbe. Boje su bile bijela, crna i tamnoplava i takvo valjano sukno se upotrebljavalo kod svih etničkih grupa.
Koža se upotrebljavala najčešće u sirovom stanju, neprerađena, samo osušena.Od nje je izrađivana obuća, tj. opanci koji su se nazivali putravci, oputnjaci, fašnjaci. Oputa kojom su se pleli ovi opanci bila je od tanje ovčije ili kozje kože.Pored ovakvih oputara pravili su se i posebni opanci od “učinjane” kože, a nosili su ih imućniji mladi ljudi krajem 19. stoljeća, sve dok se cipele nisu pojavile u narodnoj nosnji. Ova pojava se veže ustvari za uticaj Austro-Ugarske. Od toga su koristi imali oni siromasniji, koji su počeli da nose opanke od “učinjane” kože, koji su bili jeftiniji od cipela.
Opanci od “učinjane” kože su se izrađivali najviše u Sarajevu, Visokom, Travniku, Jajcu, Banjaluci, Bugojnu, Tuzli, Brčkom, Bijeljini. Sarajevski opanci, tzv. sarajski, kao i visočki su imali svoj poseban stil i razlikovali se od travničkih “šabara” i brčanskih “bijelih opanaka”.
Bosanske tradicionalne nošnje
Pored materijala domaće proizvodnje u narodnim nošnjama na našoj teritoriji nalazimo krajem 19.vijeka u manjoj mjeri i materijale manufakturne i fabričke proizvodnje. Tkanine manufakturne proizvodnje uvozile su se još u srednjem stoljeću u Bosnu i sa Istoka i sa Zapada. Dolazile su najčešće posredstvom dubrovačkih trgovaca. Od ovih materijala najviše su se upotrebljavali somot i crvena čoha. Ovi materijali su se krajem 19. stoljeća upotrebljavali najviše kod imućnijeg seoskog stanovništva.
ZUBUN — ćurdija, gornja suknena ženska haljina bez rukava (leđa). Bogato je ukrašena našivenom čohom i gajtanom (strukom).
U Hercegovini, zapadnoj i srednjoj Bosni, poznate su bile ječerme od crvene čohe kod muškaraca, u zapadnoj Hercegovini imućnije djevojke nosile su “sadake” od crvene čohe, i to praznikom, za razliku od crnih suknenih zubuna koji su bili u redovnoj upotrebi; ženski “svitni zubuni” u istočnoj Hercegovini izrađivani su od svjetlozelene čohe, dok su raskošne muške dolame bile od zelene ili crvene čohe. Poslije dolaska Turske u naše krajeve, taj novi kulturni inventar se ispoljio u upotrebi novih materijala. Primjena ovih materijala se veže prvenstveno za nošnju građanskog i feudalnog staleža, a kasnije se raširila i na seosko prvenstveno bošnjačko stanovništvo.
Najrasprostranjeniji materijal u seoskim nosnjama nekih krajeva krajem 19. stoljeća, jesu “aladža” i “šamaladža”- pamučna ili svilena prugasto tkana materija, tamnocrvene ili tamnoplave i bijele boje. Od nje su najvise izrađivane ženske ječerme i kratke ili duge anterije. Ječerme i aladže ušle su u upotrebu i kod srpskog i kod hrvatskog stanovnistva srednje Bosne. Pored aladže i šamaladže, veliku upotrebu imao je i “atlas”, jedna vrsta svilenog satena. Od njega su se u gradu izrađivale ženske libade, salte, anterije, ječerme, a nailazimo ga i na selu, mahom u muslimanskim ženskim nosnjama.
Uticaj Austro-ugarske imperije i njena aneksija BiH iz 1878. je ostavila i traga na narodne nošnje, prvenstveno na primjenu materijala. Sve više se upotrebljavaju fabrički materijali. Pored pamučnog platna, na selu se najviše upotrebljava crni saten “glot” i to za ženske suknje i dimije kod srpskog i hrvatskog stanovništva srednje Bosne, istočne Bosne, Posavine i Hercegovine. U zapadnoj Bosni suknje od ovog materijala počele su se nositi tek pred drugi svjetski rat. Sa novim materijalama koji su ulazili u upotrebu, dolazili su i novi krojevi, a s njima i nova terminologija. Većina tih termina je orijentalnog porijekla; ječerma, fermen, džemadan, koparan, bošča, fes, zubun itd.
