U današnje vrijeme Ramom se naziva predio koji obuhvaca sliv rijeke Rame, desne pritoke Neretve, kao i kraj oko gornjeg i srednjeg
toka rjecice Doljanke, tako er Neretvine desne pritoke. Nekada, u srednjeg vijeku, Ramom je nazivana znatno šira oblast.
Rama je kraj sa svih strana opkoljen visokim planinama. U upravnom pogledu cini jednu cjelinu, jedan srez cije je središte u Prozoru.
Me utim, u samoj Rami se izdvajaju i manje predjelne cjeline, me u sobom dosta razlicite. To su Gornja Rama ili Rama u užem smislu,
kraj koji obuhvaca depresiju oko gornjeg toka Rame; Srednja Rama ili Uzdolska Župa, kraj sa nekoliko sela istocno od Prozora; najzad, kraj
oko gornjeg i srednjeg toka rjecice Doljanke koji nema posebnog imena, a u kome su prostrana naselja Doljani i Sovici i kome pripadaju
Polja na planinskom okviru sa novim naseljima Hercegovaca.
U ovom clanku opisana je narodna nošnja u Rami kakva je bila 1931-1935 godine.
OPCE NAPOMENE O NOŠNJI U RAMI
Stanovništvo Rame dijeli se na katolike i muslimane, i ta razlika se ogleda osobito u nošnji, narocito ženskoj. Po kazivanju staraca, u
ranije vrijeme razlike u muškoj nošnji obicnih seljaka katolika i muslimana bile su neznatne. Pa i u ženskoj nošnji nije bilo vecih razlika do
oko 1900. godine. I katolicke i muslimanske žene su nosile bijele curdije i crvene carape. Muslimanke nisu nosile pocelica nego jemenije, ali
ni sve katolkinje nisu nosile pocelica. Podvajanje je nastalo utjecajem hodža i tada su pocele muslimanke u nekim selima kriti lice. Nošnja
ramskih muslimana ima više slicnosti sa nošnjom muslimana u susjednim krajevima nego li što je ima nošnja ramskih katolika. Muslimanska
ramska nošnja je gotovo ista kao i u Srednjoj Bosni, a katolicka ima više slicnosti sa nošnjom katolika u Zapadnoj Bosni, mada se i od nje
oštro razlikuje. Znatna je razlika u nošnji vec prema susjednoj Zvirnjaci, gdje je nošnja slicna sinjskoj.
Muslimani u Prozoru, kao i begovi u Kopcicima i Dugama, imali su muslimansku varošku (balkansku) nošnju od cohe i atlasa; u varoši
se vec gotovo izgubila, a nešto više se držala u spomenutim selima. I nekolike katolicke obitelji, doseljene iz Uskoplja, nose i danas (1931)
staru katolicku varošku nošnju.
Manjih predjelnih razlika ima i u okviru same Rame. Tako ima osjetnih razlika izme u Gornje i Donje Rame (u Gornjoj Rami dugacak
bijeli gunjac, u Donjoj Rami kratka crna džoka) a u Srednjoj Rami (Uzdol i okolina) nošnja je slicna donjoramskoj. Drukciji je i vez u Gornjoj i
Donjoj Rami. Izuzetak u Donjoj Rami cini selo Hudutsko, koje prima hercegovacku nošnju, a i muškarci su odjeveni gotovo vec “pod
hercegovacku”.
Rublje se izra uje od domaceg prtenog platna, a gornji haljeci od sukna. I platno i sukno je veoma grubo i jednostavno.
Kudeljno vlakno se vadi iz stabiljke pomocu “stupe” koja ima cetiri žlijeba. Kažu: “nabijati konoplju”.
Rad oko vune je i u Rami uglavnom ženski posao. Osim u Doljanima, u ostalom dijelu
Rame muslimani muškarci, narocito cobani, pletu carape i za to sami predu i vunu. Ali, muškarci ne predu na preslicu nego vunu omotaju
oko lijeve ruke i desnom predu “na vito”.
Svaka kuca ima “stan” za tkanje, na kome se tkaju platno i sukno. Platno tkaju od kudelje ili kudelju potkivaju pamukom ili kucinom
(otpadak, lošija vrsta konopljanog vlakna). Po vecim kucama imaju i dva stana.
“Struka” (uzica) se plete od osam upredenih konaca a uz pomoc preslice.
Blagdanski haljeci se ukrašavaju cohom i novcima. Ranije su kupovali gotove samo fesove i kaiše, a u novije vrijeme i cipele. Glavne
sirovine za izradu odjece se dobivaju od ovaca, pa se kaže “s ovce sadro, na se nadro”.
Rublje se presvlaci obicno na 8-10 dana, a za neke kažu “na Gospu nadra, na Gospu sadra”, tj. da se presvlace jedanput u godinu,
odnosno rijetko. Kad idu u crkvu onda se oblace cisto. “Bureciti” znaci: gizdati se, oblaciti lijepo odijelo.
Turci, odnosno, mjesni muslimani nisu dopuštali katolicima da nose odijelo od boljih materijala i u svijetlim bojama i na taj nacin su
znatno utjecali na nošnju. Kad je jedan katolik od Uzdola bio obukao crveni džemadan, umalo da ga Turci nisu ubili.
Prozor je poznat kao mjesto gdje se izra uju cilimi. Izra uju ih muslimanske žene, i to u samom Prozoru.
Kod muslimanskih žena bilo je veza i svilom i zlatom. Glavni ornamentalni motivi su vegetabilni i metalno posu e.
Od oko 1930. bilo je uvedeno da muslimanske i katolicke djevojke idu uciti vesti kod muslimanskih žena u Kopcicima. Banska je
uprava davala posebni materijal i otkupljivala izra evine. Vezlo se i po motivima sa strane.
Muškarci su obicno tkali šarene podveze na tzv. “stancicu” ili “malom stanu”, tkackoj dašcici, ali to rade i žene. Kroz rupice na stancicu
ide modra osnova, koja se potkiva crvenom. Rukom se promece potka, prstom sablja, a stancic se diže gore i dolje.
Gajtan se plete na “rošcic”.
NOŠNJA KOD KATOLIKA
1. Muška nošnja
A) U starije vrijeme – kao što je vec spomenuto, nekada su sukneni haljeci bili bijeli.
Oko kape na glavi najprije su ljudi nosili bijele šalove, a poslije i crne, i po tome su se poznavali Ramljaci u tursko vrijeme. Kažu, u
Gornjoj Rami, da je crvene šalove uveo stari Zane, kada je došao i poceo se baviti bojenjem. 1931. samo je još jedan starac u Rumbocima
nosio crni šal. Na Uzdolu prvi crveni šal nosio je Tomo Stojanovic, a njegova žena prva je obukla curak. Kada je umro, šalom su ga pokrili i
tako nosili na groblje.
Stariji ljudi iz Rame su mi pricali kako je bilo u prošlosti, pa i sve do pred prvi svjetski rat, drvenih opanaka. Opanak bi se izdubio od
komada drveta. Na sredini je bio prerezan da se može pregibati.
Opci je bio obicaj da se nose percini, duga kosa do vrata. Nosili su ih i katolici i muslimani do pod kraj 19. stoljeca. Starac Kudušic u
Jaklicima nosio je kiku do vrata i 1931. I Ante Topic iz D. Vlasti nosio je (1932) percin: bio ga je obrijao pa ga opet pustio, jer ga je boljela
glava. I Stipan Meter iz Podbora (star 60 godina) nosio ga je (1932).
Ukoliko je percin bio duži, utoliko je to bila veca dika. Pozadi je pravi percin pleten i spuštan niz le a. Sprijeda je nošen rašcešljan
“mali percin”. Momku bi cešljala percin mati ili sestra, o oženjenom njegova žena.
Prica se kako je pok. Stipo Zelenika (s Uzdola) davao tri dukata da mu ne sijeku percin kad je došao u austrijsku vojsku, a neka žena
“risjanka” mu je nudila da joj proda percin za pet dukata, da ga uplete u svoju kosu. A on je odsjeceni percin poslao kuci: nije htio da joj ga
proda, da ne bi ona njega, Stipana, mogla ucarati. Prica se kako se opasno moglo “ucarati” kosom. Kad je Austrija okupirala Bosnu (1878),
pod klanicom Pavla Zelenike našle su se tri pletenice i u tijeku godine dana umrlo je iz kuce jedanaestero, a ostalo samo troje celjadi.
Natjerali su ga bili da premjesti kucu, ali ni to nije pomoglo. Sve se to pripisuje utjecaju caranja.
Kod katolika uopce nije bio obicaj da se nosi brada. Matan Samardžija s Uzdola bio se okladio za dukat da ce pustiti bradu i nosio ju je
godinu dana. Ante Ivanovic s Ustirame bio je kod fratara. Boljela ga je glava pa se zavjetovao i pustio bradu na godinu dana. To su jedina
dvojica katolika u Rami za koje se zna da su nosili bradu.
Prica se u D. Rami kako je Nikola Sindik iz Gnojnice kod Mostara bio opsovao bradu nekom muslimanu i zato bio kažnjen. Onda je i on
za inat pustio bradu, kada vec brada ima toliku cast!
B) Sadašnja nošnja – Muškarci nose do tijela i ljeti i zimi “gace” i “košulju” od domaceg platna. Gace se prave od jednostavnog konopljanog
ili pamucnog platna. Nogavice su im srazmjerno uske i dopiru do sredine listova. Ranije su košulje pravljene samo od cistog kudeljnog
platna, a u novije vrijeme i od miješanog. Ako je i osnova i potka od kudelje (“kudilje”), takvo platno se zove “postav”. (Još prostije platno
naziva se kucinom). “Melez” je platno u kog je osnova od kudelje, a potka od pamuka. “Uzvod” je platno u kog je osnova od pomiješane
kudelje i pamuka, a potka je od pamuka. Ranije su košulje imale dugacke i široke rukave; u G. Rami na košuljama nije bilo jaka, a u D. Rami
ih je bilo oduvijek. Sada se nose vecinom košulje sa pokupljenim rukavima, “na svrzace” ali bez manšeta.
“Ogrica” (jaka) je uspravna i visoka 2-5 cm i po ivicama je “kerana” ili je je po površini “križicana” (vez u obliku križa). “Misna košulja”, u
kojoj se ide k misi, ljepše je gra ena: rukavi su joj od uzvoda i ukrašena je bobcima (zrnima) na prsima, oko ogrice i oko rukava. Košulja se
uvijek uvlaci u gace.
Ljeti idu na rad samo u gacama i košulji i opasani pojasom (“pas”), a preko njega još i kožnim “kaišem”. Pojas je boje trule višnje. Za
pojas se obicno zadjene lula, kutija s duhanom, nož i šibica. Ranije su po vunenom pojasu nosili “bensilaj” (listove) kojeg je zamijenio
skromni kaiš. Rijetki su pojedinci koji su nosili bensilaj u vrijeme mog boravka u Rami. Pod utjecajem Hercegovaca, poslije prvog svjetskog
rata pocele su se nositi šarene “kapice”.
I ljeti i zimi se još nosi po gornjem tijelu a preko košulje “anterija” ili “curdija”. Anterija se kroji od platna. Lice joj je od boljeg platna,
“meleza”, a postavi se u “potunom” amerikankom. Nema rukava. Njeni su dijelovi: “le a”, “poramenice” (otvori za ruke), i “niz cidra” (prednji
dijelovi). Optocena je bijelim gajtanom. Kada se sašije, izradi se na njoj ukras “cesma” (“cesmanje”): navezu se malo ukrasi sprijeda bijelim i
crvenim koncem pomocu igle. “Misna anterija” se razlikuje od obicne po tome što je ljepše izra ena i više ukrašena. Na anteriji ima vezenih
križica i tocno na le ima. Osobit ukras na anteriji su “kite” od crvene pre e, i to po tri sa svake strane, a na ivici gdje se spajaju prednji i
zadnji dio anterije: jedna je odmah ispod otvora za ruku, druga na sredini a treca na kraju te ivice.
Anterija obicno pada preko pojasa, a zimi joj se donji kraj mece pod pojas.
Neki nose zimi ispod anterije “džemadan” od cohe ili sukna koji se kupuje gotov u ducanu. Bez rukava je a na prsima se preklapa.
Istog kroja je kao anterija je i “curdija”, ali se kroji od sukna. Ima ih bijelih i crnih. Bilo da je bijela bilo da je crna, optace se crvenom
“strukom” (pre om). Ljeti se nosi prebacena preko jednog ramena, a navlaci se samo u slucaju potrebe. Zimi se nosi redovno preko anterije.
Kao i anterije, tako i curdije kroje i šiju žene kod kuca. U G. Rami se nose više bijele, a u Donjoj Rami crne curdije. Klini na curdiji u G. Rami
mogu se presamititi na prsima. (Curdija se u Fojnici zove džoka).
Na ponekom muškarcu se vidi crn cohani fermen.
Preko curdije oblaci se zimi “koparan”, kako ga zovu u Gornjoj, a “gunjac” kako ga zovu u Donjoj Rami. I u G. i u D. Rami taj je
haljetak od crnog sukna u cetiri niti. Nekada je koparan u G. Rami nošen dug do koljena, sada do sredine stegana, a u D. Rami je znatno
kraci: samo do pod pojas. Haljetak ima rukave. Na rukavima mogu biti “kite” od crvene pre e, i to na tri mjesta ili samo na kraju. U staro
vrijeme bilo je toga više. Peševi mu se ne napinju na prsima. Gunjac u D. Rami se ukrašava crvenim gajtanom, od kojeg se prave i ruže po
gunjcu.
Ni ljeti se k misi ne ide u samim gacama, osim tko ima lijepe gace, nego se obuku i “šalvare”, koje se u D. Rami nose stalno, a ljeti
po potrebi. Šalvare su “crne” (singave, prirodna boja vune mrkih ovaca), od sukna u dvije niti. Nogavice od šalvara padaju po tozlucima. Po
šavu s unutarnje strane nogavica i po donjoj ivici nogavica vise bijele ili crvene i bijele kite od pre e. Po donjem rubu nogavica provuceno
je nekoliko redova (najmanje dva) bijelog konca. To su “kola”. Ili, po ivicama šalvara su izvezeni bijeli križici, uopce mnogi ornamenti sa
raznim kombinacijama križeva. Dok u G. Rami ljeti idu u gacama ili u singavim šalvarama, zimi nose bijele ili crne suknene cakšire. Te cakšire
su samo malo optocene crvenom “strukom” (sirodom), koju tako er same žene proizvode. Nogavice su od koljena nadole sasvim uske.
Cakšire imaju sa strana dva džepa za ruke.
Ranije su svitnjaci na krajevima bili kiceni, pa su ti krajevi spuštani sprijeda da se vide. Pojasom ce se pokriti gornja ivica šalvara
odnosno cakšira.
Na noge se navlace najprije “corape na kovcaluk”, a na listove stavljaju “tozluci”. Carape su vunene i dopiru do sredine listova. Kod
katolika su carape više bijele sa crnim šarama (križevi i sl.), dok su kod muslimana vecinom tako er bijele ali sa crvenim šarama bez križeva.
Za izvo enje šara na carapama kažu “klicat”. Zimi navlace preko carapa još i “terluke” i “bozavce”. Bozavci su od crne vune i sežu do više
“košcice” (clanka na nozi), a terluci su kraci (isto što i priglavci u Srednjoj Bosni) i bijeli su sa vezenim crvenim šarama. Bozavci mogu biti
“veliki” ili “mali” tj. kraci (do clanaka) ili viši (do iznad clanaka). U opanke se podlažu “obojci”.
Tozluci se prave od crnog sukna, optoceni crvenom strukom. Vi aju se i crveni tozluci. Nose se uz šalvare. Mal i nose, u novije
vrijeme, mjesto tozluka crne carape do pod koljena. To su primili od Hercegovaca.
Ranije su nošeni obicno oputni opanci, a bilo je i drvenih. Oputne opanke pravi sami sobom od kože koju kupe ili sami pripreme
kožu za to. U novije vrijeme, u periodu izme u dva svjetska rata, poceli su se nositi i opanke od gume. Nose i “kundure”, grube polucipele,
pa i duboke cipele, vojnicke ili radnicke.
Na glavi se nosi fes, i to je starija kapa. Mla i nose samo fes, crven ili crn, vecinom crn. Ranije su momci nosili ispod fesa bijelu
nakeranu kapu. Momci i sada nose na fesovima kite sa bobcima i sl. Stariji omotaju oko fesa još i bijelu krpu ili crveni šal. Kada je vrucina,
onda samo omotaju tu “krpu” oko glave. Šale ne može svatko da kupi, pa nosi bijelu krpu. Kupovni crveni šal zovu u G. Rami “krmez”.
Ranije su bili crni šalovi. Dva su nacina obavljanja šala: “u kolac”, kad se lijepo savije jedan uvijen red pa po njemu drugi, i “na plose”; šal se
previje po dužini na cetvero i onda obavije. Mnogi mla i nose sada kackete, a nose se i šeširi. U Sovicima i Doljanima nose i crne šubare, a i
po Rami, možda pod utjecajem iz Hercegovine.”
Zimi se nosi i “kaban”, krojena od sukna, koje je pola od vune a pola od kostrijeti (i valjano). Duga je do zemlje, široka, nema rukava.
Obicno ima “kokuljicu”, ali može i bez nje. Vecinom je “zelene” (tamnosive) boje. Ima sprijeda proreze za ruke. Sada vec ni cobani nemaju
kabanicu nego u obicnom odijelu idu i po kiši.
Zimi svi nose vunene rukavice na kojima je samo palac odvojen. Šarene podveze za cakšire tkaju žene na male rucne stanove
(tkacku dašcicu).Mnogi muškarci još nose na kaišu “cantre” u kojima su ranije nošeni fišeci.
Kada se ide kuda, hrana i druge stvari se nose u torbi. Obicnim danom se nosi u Donjoj Rami vunena torba, u kojoj preovladava
crvena boja, a u G. Rami se nosi torba “strunjavica” (od kostrijeti). Kad se ide k misi ili u varoš Prozor, nosi se “šarpelj” ili “džuzdan”. Šarpelj je
kožna torba bez poklopca, cije se nošenje napušta, a sve više se širi džuzdan, kožna torba sa poklopcem, saracki rad iz Visokog (a u Srednjoj
Bosni to zovu šarpelj). Prvi je Jozo Glibo iz Kovaceva Polja ponio džuzdan pocetkom 20. stoljeca, a sada (1931) ga ima gotovo svatko.
Dio muške nošnje su i lule, koje se kupuju u Imotskom. Po proizvo acu ih zovu “ uzelke”. Mnogi ih i sada nose sa sobom,
zadjenute za pojas ili za le a.
Kada su u žalosti, muškarci ne nose kicene košulje i izvrcu gornje suknene haljetke.
Nema stocica za sjedenje u crkvi kao u selima oko samostana u Kraljevoj Sutjesci.
Muška djeca nose iste dijelove odjela kao i odrasli samo bez pojasa, ali se opasuju kaišem.
2. Ženska nošnja
Ženska odjeca u Gornjoj Rami je u potpunosti domaci proizvod, a u D. Rami kupuju gotove jecerme od terzija u varoši. Ima i drugih razlika.
Po selima Uzdolske župe ta nošnja je mješovita: ima gornjoramskih i donjoramskih elemenata.
Košulja u Gornjoj Rami je toliko duga, da sasvim pokriva gace, a u D. Rami su i same nogavice od gaca spuštene duže, te vire ispod
košulje. Donji dio nogavica je šaren, osobito u djevojaka; to su “nameci”.
Rukavi na košulji su široki. “Ogrica” na košulji je visoka svega oko 1 cm i sva je išarana. Sapinje se na puce ili sa “špiodom” (iglom s
velikom glavom). Košulja u žena “križica se” samo malo oko razreza a djevojke vezu i “cesmaju” više njedra. To cesmanje je
odnedavno.”Križicanje” je vez vunenim koncem u boji na košuljama i na gacama. “Cesmanje” je bijeli vez po košulji i po platnenoj anteriji, i
to samo na prsima, a ivice se ukrašavaju keranjem. Od skora ženske košulje kod katolika imaju odozdo 20-30 cm široke vezene bordure.
Po košulji do e vunen “pregnjac” (G. Rama) ili “prganj” (D. Rama) ili “pregac” (Uzdol) s uzicama, koje služe i mjesto pojasa, ali se
uzice vezuju tako da pregnjac bude 5-10 cm ispod pojasa uzice. Pregnjac se tka od bijele osnove i crvene potke, ali tako da se osnova ne
vidi. Dosta je širok, ali u Donjoj Rami kraci i uži nego u Gornjoj. Razlikuju se “misni” i “kucni pregnjac”. “Misni ima “cenare”, a pruge u drugoj
boji. Kad se ide k misi, onda niz pregnjac vise dvije kožne “terkije”, a na kraju terkija su praljak, nožic i kljucic od sanduka, a po njima su
metalne “pule”. “Praljak” je gvozdeni šiljak kojim se prave rupe na opancima za oputu.
Neki put žena stavlja pregacu pozadi: tako radi kad ima menstruaciju, pa da se ne vidi kako joj je isprljana košulja. To samo u
Gornjoj Rami.
Za razliku od žena, djevojke se opasaju pojasom s pavtama i me u “sojke” (tkanice). Sojku nosi i mlada žena. Pojas sa pavtama nosi
i mlada dok ne rodi prvo dijete.
Po gornjem tijelu, a preko košulje, ljeti žena ništa i ne oblaci kad je kod kuce. Kad ide k misi stavlja bijelu ili crnu “curdiju” bez
rukava, od valjanog sukna. Curdija je duga do ispod koljena. U ramenima je dosta široka. Prvi klini sprijeda do u jedan preko drugog.
Optocena je crvenom “strukom”, kod bogatijih i strukom i crvenom cohom, slicno kao u Dalmaciji. Curdija se ukrašava još i privjesima od
cohe, vezom u boji, šljokicama pa i “grlicama” (novcima). Grlice nose samo mlade. Takve “gra ene” curdije nose djevojke i mlade samo u G.
Rami, a u Donjoj Rami curdija nema ukrasa cohom.
U Doljanima djevojke nose bijele curdije, a kad djevojka ponese crnu curdiju, to je znak da je spremna za udaju.
Zimi žene u G. Rami nose po košulji, a ispod curdije, bijelu “aljinu” od sukna, koja je duža od curdije i ima rukave. To je, kako kažu,
zimska “roba”. Na rukavima sa vanjske strane a na krajevima su kapci od istog sukna ili od cohe. U Donjoj Rami nema haljine, ali ima kratkih
bijelih curdija, kojih nema u Gornjoj Rami.
I katolicke žene zimi, kad odlaze stoci dalje od kuce, oblace muške šalvare.
U Uzdolskoj župi žene nose ljeti samo jelek ili curdiju, a zimi oboje. “Jelek” je haljetak od cohe ili basme, a opšiven širitima ili
gajtanom. Izobicava se, a mjesto njega pocinju nositi anteriju, “bilu anteriju” od prtenog platna. Ljeti se kod njih nosi kraca, a zimi duža
curdija. “Misna” curdija je bijela. Kad požuti, ona postaje “nosno” odijelo i oboji se u crno. Koja ima nosi zimi gunjac, isti kao muški, odnosno
nosi gunjac svoga muža.
Ženske carape su “klicani” ili “isklicani corapi”. Nose se bijele “pape” u kojih je glic crven sa gustim ornamentima; po sredini ima
“biline”, bijele pruge, a i gornja ivica je bijela. Zimi žene nose samo kratke bozavce, koji su jednaki kao i za muškarce.
Kosu jednako splecu i djevojke i žene. Pošto razdijele kosu “usucu” je pa spletu u pletenice. Uplecu svileni upletnjak. Kad se
“burece” djevojke spuštaju pletenice niz le a, a inace ih zaviju oko glave.
Djevojcice nose po kosi samo fes, a djevojka, kada se pocne “zacurivati” i “bureciti” (od oko 17 god.) i stavljati na sebe “kitnju” (nakit), stavlja
na glavu najprije bijelu kapu, a po njoj crven fes, nizak a širok. Ispod bijele kape se prišije gajtan, spleten od konjske dlake, tako da ispod
fesa viri taj gajtan i samo malo od bijele kape. Djevojka na udaju nosi sprijeda na fesu prišiven srebrni novac (tada pocinje nositi novac i na
curdiji). Preko fesa se stavlja “krpa”, koja je šarena (vezena). Stavlja se ovako: pošto se jedan kraj presavije, taj kraci kraj se stavi na glavu tako
da bude ispod dužeg i onda se rogovi sa strane prebace na teme. Krpe su jednake kod djevojaka i mladih žena. U starijih žena je manje šara
na krpi, a u udovica su krpe sasvim bijele. Tako je u G. Rami.
Svaka djevojka i žena ispod brade ima “pobrnjik”, koji drži kapu.
Djevojke u D. Rami imaju nešto drugaciju nošnju na glavi. One nose “djevojacku kapu”; fes na kom su sprijeda dvije uspravne kite
od perja. I ranije i sada je perje paunovo, ali može biti i kokošje i purece perje obojeno u crveno.
Cim se uda, žena ne nosi više fes nego nosi “pocelicu” po bijeloj kapi. Pocelica je od grubog platna i široka do jednog pedlja. Pošto
se naveze, presavije se po pola pa se sašiju ivice na onoj strani koja ce doci na potiljak. Ranije su se vezle svilom, a pošto je svila skupa, vezu
se i rudom. Veze se samo onaj dio koji ce se vidjeti ispod cembera, a cember se utvr uje iglama. Ako je pocelica vezena rudom, zove se
“rudenjaca”. “Zlataraca” je pocelica vezena zlatom. Šare na pocelici su: “vodica” sredinom, a ostalo “križici”, “cvitovi” i “grane”. Pocelica je u D.
Rami nešto viša nego u Gornjoj. Pocelica se namiješta ovako: uzme se dio starog fesa na koji prišiju iznutra “tukur” ili “tokur” ili “koljut”, oko
dva prsta širok drveni obruc. Pocelica se veže na tu kapu. Koja žena ima dukata prišije ih po ivici kape tako da budu na celu ispod pocelice.
Pocelica u Uzdolskoj župi odnosno kolut, je visoka (u Rami niska i zanijeta natrag). Kad se stavi na glavu, odozgor se sve pokrije krpom. Krpa
koja se nosi kod kuce je bijela, a za izlazak, kad se ide k misi, šarena. S krajeva joj vise kitice. Krpa u G. Rami je domace tkanje “u velike nite”.
U Uzdolskoj župi vi aju se krpe kao gornjoramske, ali vecinom potpuno bjiele domace ili kupovne. Žene u D. Rami uvijek nose kupovnu
bijelu maramu i zovu je “cember”. Velicine je oko 1×1 m. Ta krpa, odnosno cember, u G. Rami pokriva samo ramena a u Donjoj Rami je duža.
Pocelica se vezuje ispod brade “pobrnjikom”. U G. Rami to je obican gajtan za radni dan, a kicen gajtan kad se ide k misi. U Donjoj
Rami je pobrnjik širok i sastoji se od nizova bobaka u boji.
Sada (1935) u Doljanima samo jedna djevojka, Delfa Matic, izra uje pocelice. Ona ih prodaje ili samo naplacuje trud, ako mušterija
donese sav materijal.
Muslimanke ne nose pocelice.
Udovice u Gornjoj Rami nose potpuno bijelu krpu umjesto pocelice: to je “udovicka kapa” ili “bijela pocelica”. A u D. Rami spuštaju
bijeli cember tako da sasvim pokrije pocelicu. Nekada je krpa u svih žena bila bijela ili sam vrlo malo ukrasa, a sada u vecem dijelu Rame
bijele krpe nose samo udovice (radnim danom i ostale žene). U istocnom dijelu Rame udovice nose crvenu krpu. Odnedavno se nose šarane
kape.
Ornamenti na krpi i uopce platnu su u ogromnoj vecini (i 95%) u boji trule višnje, kako u pogledu na broj lica koja imaju šare u tim
bojama, tako i u pogledu na udio te boje u cjelokupnoj ornamentalnoj površini. Ta boja dobiva se od jasenove kore. Pored te boje javljaju se
crvena i žuta. 19. srpnja 1931. na Šcitu, kod crkve, samo je jedna žena imala vez u otvoreno-crvenoj boji. Kod mla ih žena vez je narocito
natrpan bojom trule višnje, a kod žena srednjih godina ornamenti su raznovrsniji, boje su vecinom geometrijski (“na kutije”). Rijetko se vide
stilizirane gra e. To je otuda što se sve radi mehanicki na razboju.
Djevojka ne nosi prsten s kamenom nego jedino viticu (jednostavnu burmu), a prsten s kamenom nosit ce tek pošto se uda i dobije
ga od kuma, kad bude dovedena u novu kucu.
Pored iznijetih podataka o udovickoj nošnji, i žene u žalosti uopce kad se “se poruše” ili kad “ruše”, nose izvracenu curdiju, kao što i
muškarci izvrcu suknene haljetke.
U G. Rami sam slušao da je bilo toga, ali poodavno, da su katolicke žene nosile “zar” (veo preko lica), kao i muslimanke.
3. Tetoviranje
Kod katolika postoji obicaj tetoviranja. Tetoviraju se i muškarci, ali narocito žene. Mnogo više se tetoviraju u Gornjoj nego u Donjoj Rami, a
tvrde da se sada uopce manje tetoviraju nego ranije. Kažu “sicati” ili “nasicati križeve (križove)”, po tome što je križ najveci ornamentalni
motiv. Kao objašnjenje zašto se to radi, navode da je to obicaj ostao iz turskog vremena kada su se žene, a i muški, tetovirali, kao ne bi mogle
mijenjati vjeru i prelaziti na islam ali i da se opcenito “da se znamo da smo kršcani”. Stariji, me utim, znaju da se fra An eo Nuic, docniji
profesor na Širokom Brijegu, oko 1876. borio protiv tetoviranja.
Tetoviraju se, “sicaju križove”, obicno na Josipovo (blagdan sv. Josipa) ili na Blagovijest, rje e na dan sv. Ive. U Doljanima samo na
Josipovo. U nekim selima ne drže se samo tih blagdana, nego se tetoviraju uopce s proljeca, ali ne nedjeljom, i to u vrijeme poslije Jurjeva, a
prije nego što prispije zeleno voce; nalaze da rane od tetoviranja i bušenja uha udaraju na zlo kad se jede voce.
Tetoviranje izvode obicno žene, ali ima i muškaraca koji to rade. Od ženskih to rade djevojke kao cobanice, izuzetno i udate žene.
Razni su nacini tetoviranja. Jedan je nacin da se na mjestu na tijelu koje ce se tetovirati najprije olovkom izvuce crtež, zatim
“majstor” brzo bode (“sica”) iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od uglja i meda. Upotrebljava se ugalj od smrekova drveta, koji
se sjekirom stuca u prah. Mjesto meda drugi kapnu vode u prah da bude kao mastilo. Kao boja upotrebljava se i barut (u Gornjoj Rami
upotrebljavaju i smjesu od baruta i luca). Drugi nacin, koji se primjenjuje oko Širokog Brijega u Hercegovini, jest taj da se od kore jasenove ili
od debelog papira napravi “kalup”. Kad posoci jasen, obreže se komad kore u kvadrat u njemu isjecanjem napravi križic, pa se onda kora
digne s drveta. To se metne na ruku i dobro utegne špagom. Iglom se bode u kožu po onome križu i posipa prašinom od uglja. Rana se
poslije zavije jasenovim lišcem koje se drži kod se ne uhvati krasta. U kori se izrezuju i drugi ornamenti osim križa.
Osim križeva, prave se tocke, u novije vrijeme ispisuju na taj nacin ime i prezime, godinu ro enja i sl.
Žene se najviše tetoviraju po rukama i prsima, a muškarci na mišicima. Tu se stavljaju križevi. Vi aju se i muškarci i ženske koje
imaju tetoviran mali znam križa na celu. Vrlo cesto se vide mali križici i na prstima izme u clanaka, kao i izme u palca i kažiprsta. Vi ao sam
u žena i samo tocke na celu i obrazima.
Iako kažu da tetoviranje treba izvesti odjedanput, neki ga izvode godinama tako da i u tijeku deset godina izvode po jedan križ.
Otkako djeca idu u školu i manje su kod stoke, sve se manje tetoviraju.
4. Deformacije
Deformiranje lubanje. U Doljanima prave neki povoj širok 2-3 prsta pa njim utežu djetetu glavu za 3-4 mjeseca, jer glava treba biti
okrugla. To rade majke. Koja zapusti, u djeteta ce glava biti kutna ili kosa.
Bušenje uha. Nije ranije bilo ženska koje nije provrtilo uši, a sada se kod katolika i to napušta.
Dolazili su u Ramu Duvnjaci koji su u ušima imali zlatne men uše kao dugme. Objašnjavali su Ramcima da to nose zbog bolesti
ociju.
NOŠNJA KOD MUSLIMANA
1. Muška nošnja
Nošnja ramskih muslimana veoma je slicna nošnji muslimana u Visockoj Nahiji. Donje rublje kod obicnih seljaka je od konopljanog
platna, veoma grubo i jednostavno.
Ranije su svi nosili po košulji “jecermu” bez rukava, skrojenu od kupovnog cita. Preko donjeg kraja jecerme do e pojas. Preko
jecerme se nosi “fermen”, koji ima gotovo svatko, a netko nosi preko jecerme “džemadan” od cohe. U D. Rami se nosi vecinom fermen, a u
Gornjoj džemadan. Sada mjesto jecerme vecina nosi gra anski prsluk. – Nekada su nošene i toke.
Zimi se oblace još povrh pomenutih haljetaka “gunjac” ili “koparan”, koji je isti kao i u okolini Sarajeva i Visokog. Na gunjcu je
zelena “gra a” (ruže i drugi ukrasi od zelenog gajtana). Nekada su i kod muslimana bili bijeli koparani. Mjesto koparana sada mnogi nose
gra anski prsluk.
I muslimani nose singave šalvare ili cakšire, sve istog kroja kao i u katolika. Cakšire ispod koljena se podvezuju “podvezama” (tkanim
na tkacku dašcicu). Više se ne nose “šarvale” i uz njih “tozluci”. Ramske šalvare se razlikuju od šalvara u Skopljaka po tome što je u Skopljaka
crvena optoka, a u Rami se šalvare šaraju bijelim koncem. Tozluci u Gornjoj Rami su crni, a u Donjoj crveni.
Opasuju se vunenim pojasom, koji je u vecine zelen; u ostalih crven.
U Gornjoj Rami se nose bijele carape (“corape” s kukcima, a u Donjoj carape “rudaši” (vrta pletiva). Po carapama se nose bozavci.
Vecinom se nose opanci “oputnjaši”, koje seljaci sami prave, i to rade muškarci.
