U razdoblju prjelaska iz 19. u 20. st. način odijevanja još je vrlo očigledno odvajao seljački društveni sloj od ostalog pučanstva u Hrvatskoj. Vanjski se izgled seljaka, i svakidašnji i blagdanski, odlikovao prepoznatljivim stilom, za koji je odlučan bio kroj odjeće, nerijetko vrlo starog postanja, uporaba materijala pretežno proizvedenoga kod kuće te posebnost ukrasa. Taj je stil proizlazio iz tadašnjega seljačkog načina života, bio određen mnogim njegovim segmentima, ali također prilagođen mnogim njegovim potrebama.
Ako je neke pojave iz hrvatske seljačke tradicijske kulture obilježavala razmjerna jednostavnost, pa i priprost, odijevanje ne podliježe takvoj kvalifikaciji. Naprotiv, modaliteti odjeće kakvu poznajemo iz 19. i prve polovice 20. st. izrazito su raznovrsni, pa svojim bogatstvom oblika, kolorističkim skladom i dekorativnom profinjenošću predstavljaju visok domet narodnog stvaralaštva.
Ipak, ta se velika raznolikost oblika može svrstati u nekoliko osnovnih tipova ili odjevnih shema, proizašlih jednim dijelom iz prirodnih obilježja pojedinih hrvatskih područja, osobitosti klime i tla, usto i prevladavajućih grana gospodarstva. Tako je npr. odjeća primoraca i otočana morala krojem, oblikovanjem i sastavom biti prikladna blagoj mediteranskoj klimi, pa se razlikovala od teže i toplije odjeće gorštaka koji se morao zaštititi od planinske svježine ili široki opanak kapičar bio je prikladan odgovor na prašnjavu i blatnjavu panonsku ravnicu, a elastični opanak oputaš prilagođen krškim vrletima. Tkanine i ostali odjevni materijali bili su većinom posljetkom domaćega poljodjelstva, pa se od lana i konoplje s plodnih i prostranih ravničarskih oranica proizvodilo platno, a od vune ovaca s planinskih i jadranskih pašnjaka sukno.
Kao i svaka druga kulturna pojava i odijevanje seljaka nije bilo odvojeno od općih civilizacijskih strujanja. I ono je tijekom svojega dugog povijesnog trajanja bilo podložno raznim utjecajima te doticajima s drugim kulturama. Među ostalim, bilo je sklono oponašati i modu viših društvenih staleža. Stoga se u pojedinim odjevnim predmetima ili u cijeloj odjevnoj shemi mogu naslutiti daleki odbljesci povijesnih stilova: antike, prepoznajući u dinarskoj košulji rimsku tuniku gotike, očitovane u kroju istarskoga ruha; renesanse, razvidne u jadranskoj bluzi dekoriranoj bijelim vezom i šivenom čipkom baroka, koji se odražava na ženskim prslucima i u struk krojenim zimskim bundama Posavine rokokoa, kojim odiše slavonski zlatovez. I novija su razdoblja ostavila svoje tragove u ponekom fragmentu koji se uspio uklopiti u postojeću cjelinu ne narušivši opću shemu, poput svilenih marama što su ih dalmatinski pomorci donosili svojim ženama s Dalekog istoka ili nakita u obliku srebrnih britvi podrijetlom s istočnog Sredozemlja. Takvim prožimanjem prirodnih uvjeta i kulturnih tvorevina formirali su se regionalni stilovi odijevanj.
No, prije toga valja još upozoriti na posebni “govor” nošnje. Na prvi pogled odjeća nekog sela može djelovati jednoliko, uniformno, no pažljivije zagledanje otkrit će važne razlike. Određenim – zajednici poznatim – znakom u odijevanju odašilje se određena obavijest o osobi koja je nosi i objašnjava njezino ponašanje, čime se i okolina obvezuje na određeno vladanje. Posebno to vrijedi za iskazivanje pripadnosti dobi ili obilježavanje obiteljskoga položaja. Kad je npr. djevojka u Moslavini nedjeljom stavila na glavu osobitu ukrasnu traku u obliku dijadema, njezini su suseljani znali da je ušla u krug udavača. Kad je momak u Slavoniji vjenčanjem prešao u skupinu oženjenih muškaraca, prestao je nositi odjeću vezenu zlatom i svilom, kako ne bi suseljani pomislili da je …odviše za plesom, a manje za poslom. Kad je mlada žumberačka snaha umjesto dotadašnjeg rupca sa šarenim vezom glavu prekrila bijelim rupcem diskretnijega istobojnog veza, zajednica je primila obavijest da je postala majkom. Zalobna odjeća pak odabranim dijelovima te izabranom bojom nije iskazivala samo opće stanje tuge i boli za izgubljenim članom obitelji već je obavještavala i o stupnju srodnosti s pokojnikom, pa su npr. na srednjodalmatinskim otocima žene za bliskim rođakom nosile posve cm rubac, a crnim rupcem s bijelim točkicama žalile su za daljnjim rođakom.
Uz osobno iskazivanje određenoga stanja odjećom, u nekim prigodama nije nedostajalo ni zajedničko. U bogatijim sredinama, u kojima je bilo moguće osigurati više odjevnih kompleta, seljaci su odijevanje prilagođavali i posebnim namjenama. Tako su npr. za blagdansku odjeću u doba Došašća ili korizme muškarci u Slavoniji odabirali skromnije komplete izrađene od debljeg plama i odijevali ih bez svilene marame pod vratom, koju su inače nosili.
Sve su to znakovi koje je lokalna sredina dobro poznavala i razumjela. U naseljima s etnički ili vjerski miješanim stanovništvom upravo su se odjećom pripadnici zajednica međusobno integrirali, odnosno prema drugima segregirali. Pletenice spuštene niz prsa razlikovale su grkokatolikinju iz Žumberka od njezine rimokatoličke suseljanke, koja je pletenice ovila oko glave. Ženu na Kordunu koja je na donjem dijelu leđa nosila vimenu resastu pregaču odmah se moglo identificirati kao Srpkinju, prema susjedi joj Hrvatici koja je nosila samo prednju plamenu pregaču. Mnoštvo je takvih primjera koji potvrđuju da je u seoskome društvu odjeća bila, uz ostalo, i izražajno sredstvo lokalnog, regionalnog pa i nacionalnog identiteta.
Tekst: Aleksandra Muraj
