Susjedi su kod nas oduvijek bili potporni stub svake obitelji jer su patrijarhalni odnosi u i sa kojima smo rasli, propisivali da se komšiluk – susjed poštuje. U tim odnosima nije bilo zavisti, zlobe i nepoštenih namjera. U svemu i u svim prilikama smo se pomagali. Međusobno dijelili dobro i zlo. Pomagali smo jedni drugima kada se pravila kuća, ”vodila” voda ili struja, dovlačio kamen ili pijesak iz majdana, kosilo, okopavalo, želo žito…Moba su bili pomoć ili pozajmica u radnoj snazi. Često su organizirane mobe i za pomoć; i to kod onih koje je zadesila bolest, zlo i nevolja. Ispomagali smo se i kad nismo imali konja za oranje ili da dotjeramo ”podmjeru”; tovar drva ili sijena sa okolnih brda, dok smo posuđivali pare, so, gas, brašno, kukuruz, pšenicu, zubaču, plug…
Jedna od moba su i kopači. Pozivali su se čim kukuruz naraste za okopavanje, a drugi put kad ga treba ogrnuti. Zavisno od toga koliko je domaćin imao njiva, kopači su bili do podne, ili poslije podne, a ponekad se kopalo i cijeli dan. Obično su u kopače išle djevojke i mlađe žene. Starije domaćice su spremale jelo kod kuće. Kad bi završilo kopanje na jednoj njivi, prelazilo se na drugu. Tada bi se obično čula i pjesma djevojaka. Koliko god je taj posao bio težak, lakše ga je bilo raditi u društvu uz šalu i pjesme. Poslije završenog posla, u sumrak, vraćali su se kući s motikama na ramenima. Uz njih su često trčkarala i djeca koja su pomagala skupljajući posječenu kukurusku ili loveći svijetleće insekte – baje.
Kod kuće bi se oprali i presvukli, a onda su odlazili domaćinu na večeru. Stavljala bi se velika sinija i oko nje bi svi posjedali. Jelo je uvijek počinjalo molitvom. Neki su radili za nadnicu, a najčešće bi se čulo: «Ćaća je rek ‘o u zajam». To je značilo da treba vratiti kopaču, to jest poslati nekoga kad budu njihovi kopači.
Kopalo se po cijeli dan, a onda izađi na selo, pa još ako netko donese tamburu poigra se k‘o da se nije ništa ni radilo. A sutra opet u kopače. Bilo se mlado.
Ljubi dragi, al’ nemoj ujedat’
Jer će majka obraze pregledat’.
Kad zapjevam, pa me dragi čuje,
Kućna mu se čivija raduje.
Izvor: Taračin do
