Pšenica se sijala na brdskom zemljištu i na uzvišenom zemljištu pri polju.
Obrada zemlje za sijanje pšenice ista je kao i za sijanje kukuruza. Sijana je u listopadu tekuće godine, a košena u srpnju sljedeće godine. Sijalo se se ručno, onako kako se sijao kukuruz, a razlika je samo u tome što je sijač činio kraći korak nego kada je sijao kukuruz tako da dio bačenoga sjemena hvata novu površinu, a dio zasipa sjeme bačeno u prethodnom bacanju. Na taj način se postizala željena ravnomjernost i odgovarajuća gustoća. Korišteno je sjeme od prethodne žetve bez ikakve posebne obrade.
Pšenica je košena kosom ili se žela srpom. Kosom su se u pravilu koristili muškarci, a srpom žene. Zatim je pšenica skupljana i vezana u snopove. Vezalo se slamom od zimice, stabljikom škrabutine ili konopcem koji je služio za nizanje duhana. Na unaprijed dogovoreno guvno gdje će se vrći vozila se pšenica na kolima ili natovarena na samarima konja ili magaraca, ili su je pak žene nosile u brimenjima, muškarci na leđima. Pazilo se da ne bi niti jedan klas ostao na strnini. To su provjeravala najčešće djeca.
Pšenicu se vršilo na guvnu. Guvno je kružna zemljana površina, posebno pripremana za vršidbu. Promjer mu je bio oko 7 metara. Podloga je najčešće bila od gnjile. Kada se gnjila polije vodom prije vršidbe, onda se ona ne drobi i tako se ne miješa sa zrnom pšenice pri kupljenju poslije vršidbe. Ako bi bila druga vrsta zemlje pod pšenicom, onda bi nakon vijenja u skupljenoj pšenici ostalo dosta zemlje. Dobra guvna su bila na položajima gdje je i u najtoplije ljetne dane bilo strujanja zraka (vjetra).
Ponekad su vlasnici zemlje na kojoj je bilo žito za vršidbu znali na samoj njivi zabosti stožinu i tako oblikovati privremeno guvno na kome bi obrli svoje žito i možda žito pokojeg susjeda.
Pšenica bi se položila na guvno malo odmaknuta od njegova kraja i središta zvana stožina. Vrlo se s jednim, dva ili tri konja. Oni bi međusobno bili povezani. Svaki je imao omču oko vrata. Konop koji je vezan za stožinu imao je kuku na kraju. Ta kuka bi se zakvačila za omču konja koji je na početku vršidbe bio prvi do stožine. Tako bi konji išli kasom u jednom pravcu dok se konop ne zamota oko stožine. Potom bi se okrenuli i kuka se tada zakopčava za onog konja koji je bio prije krajnji, a sada prvi do stožine. U novom smjeru idu dok se konop ne odmota od stožine i ponovo ne zamota oko stožine. Zatim se ponovo okreću i tako do završetka vršidbe.
Gonič konja je uvijek bio blizu stožine. Strogo je morao paziti da ga nemirni konj ne udari zadnjim nogama. Bilo je slučajeva da je konj udarcem oborio goniča na zemlju i nanio mu ozbiljne ozljede. U ruci bi gonič držao kandžiju, škurju ili prutu kojom bi tjerao konje, Kad bi se konji umorili, valjalo ih je nahraniti i napojiti na pojilu. Odmarali bi se u hladovini nekog obližnjeg stabla guste krošnje. Vlasnik ili sluga (nadničar) bi prevrtali pšenicu, što se činilo najviše dva puta. Potom bi se skidao dio slame i odbacivao na zemlju pokraj guvna.
Djeca su vrebala kad će se vlasnik udaljiti od guvna kako bi mogli u odbačenu slamu skakati, pa i na glavu.
Ostatak bi se ponovo vro sve dok se pšenična zrna u cijelosti ne odvoje od stabljike. Kada bi se sva slama odvojila od zrna pšenice, onda se pšenica skupljala na onaj dio guvna odakle je puhao vjetar. Tada se pšenica lopatom bacala u zrak skupa s pljevom kako bi vjetar odnio pljevu, a zrnja pšenice bi padala ponovo na guvno. Izvijana pšenica nametne se zatim u vreće i nosi u kuću. Vreća nije uvijek bilo pa se pšenica spremala i u škrinje, bavule, bačve, badnje ili bi se razastrla na tavanu. Slama je spremana u pojate ili se slagala u plaste. Najčešće je guvno građeno blizu pojate, kako bi se slama lako u nju unijela.
S jednog kampa zemlje posijanog pšenicom prinos je bio od 4 do 6 kvintala zrna. To je ovisilo o više faktora, kao što su gnojidba, oborine u odgovarajućem razdoblju rasta i sazrijevanja, kvaliteta zemlje i sjemena, dobro sijanje, šteta koju nanesu ptice, miševi i druge životinje ili tuča.
Prije mljevenja pšenica bi se još jednom stavljala u rešeto i rešetala da bi se odstranilo sve ono što bi moglo utjecati na kvalitetu i čistoću brašna: zemlja, pljeva i sjemenke od korova, kao što je ljulj i drugo. Ako je zrno bilo vlažno, očišćenu pšenicu trebalo je sušiti jer samo suho pšenično zrno mlin dobro melje.
