Nekada omiljeni postupak u Slavoniji i Srijemu te u priobalju danas živi pretežno samo u sjećanju starijih i srednjih naraštaja ili je. kao u okolici Splita, sveden na pljeskanje rukama. Etnolozi se njime u novije doba nisu bavili, no svaki će ga etnografski tekst opisati u obliku u kojem je postojao sve do obnove liturgije sredinom XX. stoljeća.
Običaj barabana, kako se naziva posvuda u Dalmaciji, poslužio je kao naziv romana Hvaranina dominikanca Rajmonda Kuparea. Njegov opis običaja sadrži niz etnografski zanimljivih elemenata
Velika je srijeda, a poslije podne prvi baraban. Beru se duge, žilave grane šipaka, da se od njih naprave šibe. Stari je običaj, da se na svršetku barabana lupa što je moguće duže po crkvenim klupama, kao spomen na udarce, koje vojnici izbrojiše nedužnome Isusu. Beru se šibe. ali one ne će služiti samo za baraban, već i za kaznu i za zabavu. Roditelji će ih nositi u noćnoj procesiji, da tako postanu blagoslovljene, a onda će ih zadjenuti o kakav čavao ili o koji okvir svetačke slike u kući kao opomenu djeci, da budu poslušna. Mladićima će služiti za zabavu, dok budu pred crkvom čekali svršetak barabana, nijedna djevojka ne će mirno stići do crkve.
Podrijetlo tog običaja je u katoličkoj liturgiji ranoga srednjeg vijeka u kojoj su na Veliku srijedu, četvrtak i petak na kraju noćnih misa (matutinae in tenebris) svećenici i vjernici udarajućim instrumentima pravili buku, simbolizirajući strah i potres što je nastao u času Isusove smrti Proučavajući povijesne dokumente o tome običaju u Njemačkoj, Hans Moser je ustanovio da je običaj dobio na žestini u trenutku kad su u njemu počeli sudjelovati mladi i đaci, o čemu prvi zapis potječe iz XV. stoljeća. Unutarkatolička reformacija u njemačkim zemljama stoga ga već od XVI. stoljeća nastoji prigušiti, što rezultira njegovim premještanjem u izvancrkvene prostore, te osamostaljenjem kao ophoda mjestom s bučenjem, što se tumači kao tjeranje Jude i pozivanje na prisustvovanje obredima Velikoga tjedna.
Takav razvoj običaja omogućio je D.-R. Moseru iznošenje pretpostavke da je prvotna namjena Instrumenta za bučenje, bila bučenje unutar crkvenoga obreda, a da je tek kasnije od toga nastao pučki običaj ophoda mjestom.
U nas nema analognih istraživanja povijesnih dokumenata koji bi mogli rasvijetliti taj običaj i njegovu vezu s liturgijom. Među rijetkim zapisivačima koji su pretpostavili liturgijsko podrijetlo toga običaja bio je Josip Marković (1986), što zasigurno nije slučajno jer je kao svećenik bio dobar poznavatelj crkvenih obreda iz doba prije obnove 1950-ih godina. U starome je brevijaru stajalo “neka bude malo udaranja i buke”, što su svećenici činili udarajući knjigom, a puk šibama o klupe.
I dok su buku u njemačkim zemljama vjernici stvarali škrebetaljkama, štapovima i kamenjem, u nas do sada nije zabilježena uporaba škrebetaljki za tu svrhu. Bučilo se na druge načine, primjerice udaranjem rukama po klupama i pljeskanjem na Krku, kamenjem u Istri i na Krku, no češće šibama, što se u Slavoniji nazivalo šibarine. U Dalmaciji su to bile smokvine ili šipkove , u Slavoniji ljeskove ili vrbove, a u Srijemu dudove šibe. Ukrašavane su guljenjem kore ili rezbarenjem, podjednako u srednjoj Dalmaciji, kao i u Slavoniji (Škoda i Držić 1941:75, Milićević 1967/68:480 i 1975:45, Milić 1995/6:142, Čolić 1917:146, Lukić 1924:296, Krpan 1990:220). U Tovarniku u Srijemu djedovi su šarali šibe unucima.
Šibe su se pravile od duda. Oguli se kora sa štapa, osim jednog dijela na vrhu. Oguljena kora se savije od vrha prema dolje i još jednom u obrnutom smjeru, tako da se dobije ukriženi ukras. Na đubrištu se zapali mokra slama, stavlja se prvo šiba na žar, pa na plamen. Skida se kožica i dobije se ukriženi motiv tamno žuti ili smeđi na bijeloj podlozi. Namaže se slaninom da buđe sjajna.
Bivši sikirevački župnik J. Marković (1986:57) žali se da udaranje šibama po klupama nije trajalo “malo”, kako je preporučivao brevijar nego uz silnu buku i nekoliko minuta. Župnik je uzalud poučavao, opominjao i prijetio, da bi se to svelo na razumniju mjeru. Tradicija je bila jača. Zato je župnik bio sretan, kada je po liturgijskoj obnovi bila ukinuta ta “pobožnost”.
Šiba se nisu bojali samo svećenici, jer su mogle oštetiti klupe nego, još više, djevojčice i djevojke, ali i mlađi dječaci: nakon izlaska iz crkve morali su bježati da ih mladići ne ošinu. To nije samo izmišljeni detalj iz Kupareova romana s otoka Hvara, nego i etnografski zapis s Krka, iz Vodica kod Šibenika, s Brača, te iz Retkovaca u Slavoniji (Ragužin 1991:247-8, Furčić 1984:32, Milićević 1975:45, Filakovac1914:168). Josip Bratulić će čak svjedočiti đa je u Istri poneka “jezičava baba” u mraku bila potajno išibana, što je bila kazna i sud zajednice pojedincima koji su se na neki način ogriješili o njezina pravila (1991).
Istraživanja u kojima se pozornost poklanja društvenim i zabavnim aspektima običaja bila bi važna za prosudbu Gavazzijeve teze (1988:192-193) da je običaj šibanja u preduskrsno doba analogan šibanju djece i mladih na Dan nevine dječice (28. XII.). Iz usporedne građe i naziva toga dana – mladenci, mladinci, autor je izveo zaključak da je smisao šibanja u uskrsno i božično doba pomlađivanje, što bi bilo u svezi s vjerovanjem, koje je “u nas već gotovo posve izblijedjelo”, da svježe biljke udarcem prenose životnu snagu na ljude. Nakon uvida u podatke o preduskrsnome šibanju čini mi se da bi one interpretacije običaja koje žele razumjeti njegovu ukorijenjenost u tradiciji trebale više pozornosti pridati njegovoj ulozi u društvenosti i zabavama mladih.
Pučka objašnjenja uskrsnoga šibanja bez iznimke su u svezi s poviješću Isusove muke ili s crkvenim značajem korizme. Primjerice, u Sikirevcima u Slavoniji govorilo se da šibanje simbolizira osvetu Židovima koji su bičevali Isusa (Marković 1986:56). U Otoku u Slavoniji prevladavalo je ovakvo mišljenje (Lovretić 1990:315):
Dica kažu, da tuku tim šibama svoja posna jela, a ne Spasitelja, i vele: prvi dan tuku kiselicu, drugi dan gra, a treći kupus.
Ilić Oriovčanin zabilježio je polovicom XIX. stoljeća dvostruko tumačenje (1846:121):
Na veliku Sr(j)edu, Četvrtak i Petak običaju d(j)eca u selih, na m(j)estih i u varoših sa l(j)eskovimi šibami na večernju dojti i korizmu t(j)erati. Drugd(j)e vele Iruda tući.
I dok su u Slavoniji, kao i u Kreševu u Bosni, batine bile namijenjene Judi (Kristić 1956:136), u Dalmaciji, u Meji i u Praputnjafeu u Hrvatskom primorju žrtvom je bio razbojnik Baraba (Franić 1937:134), čije je oslobađanje, prema evanđeljima narod pretpostavio Isusovu oslobađanju. Da bi to mogla biti etimologija riječi baraban, kako se udaranje naziva u Dalmaciji, svjedoče i zapisi iz Vodica kod Šibenika i s Veloga Iža da se prilikom udaranja klupa govorilo: “Barabana tucimo, a Isusa pustimo” (Furčić 1984:32, Livijo 1986:22).
Naposljetku, iako je tek rjeđe zabilježeno đa su šibe upotrijebljene za baraban odnosno šibarine blagoslovljene, njihova je namjena bila slična namjeni grančica blagoslovljenih na Cvjetnicu. Samo se za Retkovce od svih slavonskih sela izričito navodi da su na blagoslov na Cvjetnicu nošene šibe koje će poslužiti za šibarine (Filakovac 1914:168). No, ako je suditi po tome da su na Cvjetnicu u Slavoniji blagoslivljane ljeskove i vrbove šibe boje su ujedno bile i vrsta šiba kojima se udaralo
po klupama, možemo pretpostaviti da su i drugdje po Slavoniji blagoslivljane AfeO podaci iz Kupareova romana s Hvara imaju dokumentarnu vrijednost, twin sazna jemo da su se šibe za baraban smatrale blagoslovljenima nakon nošenja u procesijama Velikoga tjedna. Da je sama prisutnost u obredi tim Velikomu tjedna šibama mogla podariti blagoslov, potvrđuje pučko shvaćanje Iz Poljica.
Šibice od barabana kažu da su sritne, a najsrltnlja opet gonetaju ona šibica.
‘U svakom slučaju, šibama se pripisivalo slično djelovanje kao i grančicama blagoslovljenima na Cvjetnicu. Šibe su trebale potuknuti i osigurati dobar urod pa su se u Slavoniji stavljale u pčelinjak i zaticale u voćnjak, cvjetnjak i povrtnjak, u Dalmaciji su se čuvale u kući cijele godine, služile za zaštitu i gonjenje stoke ili su ih mornari zaticali za jarbole kao što su to činili i blagoslovljenim palmama. Njihova je uporaba, dakle, još jedan primjer usmjerenosti pučke religioznosti prema osiguranju uspjeha odnosno izbjegavanju neuspjeha u nekom svjetovnom poslu.
