Izuzev djece i majki u porodu, rijedak je bio slučaj umiranja mladih ljudi. Ljudi bi obično umirali u poodmaklim godinama, i to od staračkih bolesti ili punte. Stari ljudi pred smrt nisu puno bolovali, radili bi u polju gotovo do pred samu smrt. Kad bi nekoga zabolilo, znalo se da mu nema lijeka, i da je smrt blizu.
Kad bi neka osoba umrla, ne bi je odmah nosili pokopati. Mrtvaca bi jednu noć ostavili u kući. Te noći mrtvaca bi se čuvalo. Običaj je bio da se, svi odrasli mještani iz okolice, staro i mlado, okupi oko mrtvaca. Tu bi se pričale priče, dogodovštine i anegdote iz života pokojnika, ili drugih pokojnika. Kuća, rodbina pokojnika častila bi prisutne vinom, a zimi i rakijom. Tu i tamo bi se nešto i pojelo, koji kolač, keks i suhe smokve ili orasi, da bi se moglo bolje napiti. Uz priču i bukaru s vinom, pomalo bi se zaboravilo na mrtvaca. Usput bi se ispričao i po koji vic, a naročito kad je pokojnik starac ili starica umrli u dubokoj starosti. Nakon dugih I zabavnih priča netko od starijih bi se sjetio da bi za pokojnika trebalo i/moliti koju molitvu, pa bi to raspoloženje prekinuo gromki glas starca ili starice koji bi ne počeo krstiti i moliti krunicu, a prisutni su ga pratili. Doduše, bilo je i takvih koji bi malo više popili, pa bi molitvu znali prespavati.
Po danu i naročito uoči samog pogreba kad bi se svijet okupljao ispred pokojnikove kuće, pokojnika su oplakivali. To oplakivanje nazivali su nabrajanje, (naricanje), Postoji običaj u nekim mjestima kad bi netko umro nariču profesionalne plaćene naricaljke.Ili su to bile žene, bliži rod pokojnika. Jedan od prvih znakova po kojem se saznalo daje netko umro, čulo se iz kuće pokojnika nabrajanje. Nabrajanje je posebno intezivno bilo pred iznošenje mrtvaca i iz kuće. Skupile bi se pred odrom sve nevjeste, jetrve, zaove i tetke, pa bi svaka posebice počela nabrajati. Nabrajanje bi se sastojalo u tome što bi Žena koja je nabrajala na sav glas izgovarala neke riječi, kao u narodnim pjesmama, u vidu deseterca. Uz to se kroz to nabrajanje, zapomagalo, jecalo, stenjalo i plakalo. Svaka od naricaljki je izmišljala i improvizirala svoje stihove. U tim stihovima su sc iznosile razne vrline i dobre stvari koje je pokojnik ili pokojnica učinila za vrijeme svog života. Ne daj bože da bi bolje nabrajala kćer od nevjeste ili zaova od jetrve.
Po naricanju su susjedi, rođaci i ostala rodbina u selu i okolici ocjenjivali koliko se volilo i cijenilo pokojnika dok je bio živ.
Mrtvaca se nosilo u posebnom sanduku koji je bio zajednički za cijelu župu. Taj sanduk bio je crne boje imao je ručke radi lakšeg nošenja, a nazivali su ga kapsela. Mrtvac bi bio obučen u svoju misnu odjeću. To je odjeća u kojoj je pokojnik ili pokojnica išla u crkvu na misu, ili odjeća koja je bila posebno spremljena za ukop. Odjeća za ukop znala se čuvati od samog vjenčanja.
Mrtvaca bi pokopali omotana u lancun (bijelu plahtu, kojega bi nabavila pokojnikova rodbina uoči pokopa). Vijence bi pravili od domaćeg cvijeća. Nakon pokopa prijatelji i rodbina bi se vratili u pokojnikovu kuću, i tu bi se dobro okrijepili hranom i pićem, i razišli se svojim kućama. Poslije pokopa u pokojnikovoj kući, susjedi i rodbina 8 dana dolazili bi navečer moliti Boga za dušu preminulog. Ponegdje ga se još pokoja obitelj pridržava, ali taj običaj postupno iščezava.
