Prikupljanje meda i pčelarstvo je oduvjek popraćeno raznim narodni vijerovanjima.
O počecima i razvoju pčelarstva na našim područjima smo već pisali, svo o početku pčelarstva, kako su naši pretci nabavljali pčele možete pročitati: Razvoj pčelarstva na našim područjima.
Da se vratimo narodnim vjerovanjima uz pčelarstvo i prikupljanje meda.
Kad se roj odvoji, treba ga zadržati da ne odleti, odnosno da se spusti negdje blizu. Pčelar promatra kretanje pčela, pa ako kruže oko trnke, znak je da ne će daleko. Pčelari kažu da prvi i drugi roj idu blizu i nisko, dok treći roj ide visoko i teško ga je uhvatiti. Pčelar se zagme čistom bijelom plahtom, trnku prekrije crnom krpom i stavi je na pogodno mjesto u hladu. Djeca bacaju zemlju i prskaju vodom ispred pčela, planinka golim tijelom sjedi na zemlji i kao da im šapuće: “Meden kuća majka, sidi majka, u kuću majka”, pritom tuče kamenčićima koje drži u rukama.
S obzirom na priprost uređaj košnica (s nepokretnim saćem), do meda se moglo doći samo usmrćivanjem pčelinjeg društva pa, zatim, tiještenjem izrezanog saća. U iskopanoj su jami zbog toga zapalili oganj (od pruća, kakve stare krpe ili sumpora) i nad njeg stavili košnicu. Dim, a pogotovo sumporne pare, ugušile bi pčele koje je pčelar tad istresao iz košnice i zakopao. Time mu je bio oslobođen put do saća. Razumije se, nekoliko su košnica ostavljali za nastavak proizvodnje. Od toga donekle odudara praksa u primorskom području gdje su košnice od dubenog panja ili visokih daščanih škrinjica imale dvodijelni poklopac. U jesen su otvorili samo jedan dio poklopca i otuda uzimali med, čime su i leglo i pčele ostali sačuvani.
Izrezano saće stavili su najprije u lonac da se samo ocijedi. Takav čisti med bio je namijenjen kućnoj ljekarni. Nakon toga saće su, položeno u platnenu vrećicu, gnječili rukama, a neki su raspolagali i priprostim drvenim tijeskom. Dobiveni je med bio dobrodošlom namirnicom u prehrani, kao samostalno jelo ili kao sastojak za zaslađivanje drugih jela, pripremanje kolača i pića.
Voštinu koja je preostala nakon gnječenja prokuhali su, uklanjajući pritom nečistoću, procijedili i tako proizveli vosak. Od njega su umjeli izraditi svijeće-voštanice, koje su, osim za svakidašnju rasvjetu, bile i obveznim priborom na božičnom stolu, u opremi pokojnika i si. Voskom su premazivali i debeo laneni konac (dretva) za šivenje, kao i niti osnove pri tkanju, a bio je nuždan i pri šaranju uskrsnih jaja
Pčelarstvom su se ponajviše bavili stariji ljudi. Zbog svoje životne dobi, nesklone promjenama, zacijelo su pridonijeli znatnoj konzervativnosti koja je tu djelatnost prožimala do novijih vremena.
