Nakon porođaja dijete bi se krstilo. S krštenjem djeteta nije se žurilo, obično bi se čekao neki vjerski blagdan ili jesen, kada u kući ima dovoljno hrane, da bi se krštenje bogato obavilo. Ako je dijete bilo slabo i na njemu se vidjelo da bi moglo umrijeti, što nije bio rijedak slučaj, tada bi se krštenje hitno obavilo. Ako bi dijete bilo muško, dali bi mu ime po ocu ili djedu, a naročito kad je muško dijete bilo prvorođenče. Ostala muška djeca dobivala bi imena po stričevima, ili bi nosila ime kuma, ako bi bilo više kumova, dali bi mu ime prvog kuma.
Ženska djeca bi dobivala imena po očevoj majci (baki po ocu), kasnije rođena djeca dobivala bi imena po baki po materi ili po tetama, ili po imenu sveca na koje se dijete rodilo ili sveca koji je zaštitnik te obitelji.
Za kuma ili kumu uzimale bi se bogatije i uglednije osobe, izabrane između rođaka, prijatelja ili susjeda. Ne daj Bože, zlu ne trebalo, vodilo se računa, neka dijete ima kuma imućnijeg i uglednijeg čovjeka iz mjesta, jer nikada se ne zna kad će kum zatrebati kumčetu ili njegovom ocu.
Kod krštenja djeteta pravila se gozba (pir). Na gozbu bi se pozvali osim kumova, rođaci i prijatelji. Tog dana djed i baka po majci došli bi djetetu na babine. Sa sobom su donosili pune torbe hrane i pića. Gozba je trajala sve do kasno navečer uz pjesmu i dobro domaće vino. Na kraju je kum darivao kučme darivima, darovi su najčešće bili u novcu, a ponekad i u odjeći, naročito ako je kumče bila djevojčica.
