Dok su skupljanje i lov u hrvatskom seljačkom gospodarstvu doista bile pomoćne djelatnosti, ribolov je bio važniji; i slatkovodni na nizinskim i visinskim rijekama, potocima i jezerima, i posebice morski na Jadranu. I u jednog i u drugog u mnogočemu se podudaraju metode ribolova i ribolovna sredstva.
Spomenimo ponajprije jedan od prvotnih načina koji se zadržao u primjeni hvatanje riba rukom. Pritom je ribar bio opskrbljen tek priprostim pomagalom cilindrična oblika, sastavljenim od pruća ili daščica. Gacajući pličinom, njime je hitro poklopio ribu i rukom je izvadio iz vode. Zimi pak, kad je riječne rukave i grabe prekrio debeli led, ribari bi, za jake mjesečine, probili rupu, naložili uz nju vatru i čekali. Privučene svjetlošću, ribe iskaču kroz otvor izravno u ruke vještih ribara.
Najviše upotrebljavani pribor bile su udice. Napravljene od savijene željezne žice oštra vrha, bile su svezane na upredeni konac ili konjsku strunu različite dužine (od 4 do 100 m). Na uzici je katkad bio i plovac od pluta. Ako se lovilo uz obalu, uzica s udicom bila je nataknuta na drvenu ili trstikovu motku koju je ribar držao u ruci. Uz pojedinačne udice (povraz, klejarica, samica) kojima se lovilo aktivno, u uporabi su bile i mnogostruke udice, namijenjene pasivnom lovu. Sastojale su se od kratkih udica, u malim razmacima obješenih u nizu o duži konopac koji, pridržavan tikvama ili plutom, pliva površinom. Ili je jednim krajem privezan za drvo na obali, a drugi kraj, otežan kamenom, potone na dno. Takav parangal (na moru) ili struk (na rijekama), opskrbljen mamcem, ribari ostavljaju preko noći u vodi, skupljajući ujutro ulov. Kao mamac rabe se muhe, gliste, crvići, skakavci, male ribe ili dijelovi riba, kruh, sir i si. Pri lovu sipa, u vrijeme kad se mrijeste, primjenjuje se, međutim, neživi mamac (sipac). Na konopac se objesi vabilo od lima ili drveta u obliku mužjaka na koje se sipe bezglavo zalijeću.
I pri lovu riba primjenjuju se klopke koje životinji omogućuju ulazak, a onemogućuju izlazak. Najpoznatije su vrše, s mekom ili bez nje. Seosko ribarstvo poznaje dvije vrste vrša. Jedne su pletene od šiblja ili trstike, najčešće duguljasta ili trbušasta oblika, s dvama otvorima. Ulazni je u obliku lijevka koji završava uskim otvorom sa šiljcima, a ovi priječe izlazak primamljene ribe. Kroz suprotni se otvor unosi meka i vadi ulov. Druge su pletene od konopca, poput mreže, pa su, razapete na obruče, valjkasta oblika. Na svakoj strani valjka može biti po jedan lijevak, pa se primamljene ribe skupljaju u sredini. Ili su pak u istom smjeru dva do tri lijevka, od kojih je svaki idući uži od prethodnog, pa se ribe skupljaju na najužem dijelu. Vrše obično postavljaju u pličine; u tekućim vodama širim otvorom prema struji. Znaju ih i maskirati da se naizgled ne razlikuju od okoliša. Ako ih stavljaju na morsko dno, vežu ih katkad konopcem s plovkom, da ih lakše nađu. Mrežaste vrše nerijetko imaju i krila sa strane (takve zovu krilaš ili kogul), čime još dodatno usmjeruju ribe u stupicu.
Klopke mogu biti i različite ograde, npr. posebno sagrađeni plotovi (jazovi) na pogodnim mjestima u vodi (uz brzice, na zaokretima). Nerijetko se kombiniraju s vršama, koje se postavljaju uz otvore jaza, tako da su ribe prisiljene uplivati u vršu iz koje im nema izlaza.
Vrlo rašireno ribolovno sredstvo bile su raznovrsne mreže. Ribari su ih sami umjeli isplesti (i zakrpati) posebnom ribarskom iglom od tvrda drva, kojoj je pripadala i daščica za mjerenje oka. O vrsti riba kojima je mreža bila namijenjena ovisilo je kakva će biti veličina oka i debljina konopca od kojeg se mreža plela. Za oblikovanje mreže, međutim, presudan je bio način uporabe.
Stajaćice su mreže što se polažu ispod površine ili na morsko dno, razapete pod pravim kutom ili poprijeko u kakvu zaljevu. Po načinu konstrukcije mogu biti jednostruke ili trostruke. U trostrukima je središnji sloj gusta mreža sitnih oka, dok su oba vanjska sloja od širokih oka. Takt) riba, prošavši kroz rjeđi sloj, sama od gušćega napravi džep iz kojeg više ne može izaći. Stajaćim se mrežama hvatala i tunina, a tom je lovu pripadao i poseban objekt za motrenje jata. Poznato je da je prva stajaća tunolovka s Ijestvama promatračnicama postavljena u Preluci u Riječkome zaljevu još davne godine 1438., a do početka Drugoga svjetskog rata još se pedesetak tunolovki nalazilo uz obalu Primorja i kvarnerskih otoka.
Iduću skupinu čine potegače, polukružne dvokrilne mreže. Njome ribari, smješteni u dva čamca, opkole riblje jato, a zatim je potežu spram zatona ili obale.
Povlačne su mreže također dvokrilne, ali im je središnji dio u obliku vreće. Namijenjene su vlačenju po dnu, pa zbog toga mogu biti pričvršćene na rašljasti ili trokutni okvir, katkad napravljen od konjskih kostiju.
U uporabi su i vodoravno napete mreže, koje – kada nad njih naiđe lovina – ribar naglo diže okomito prema površini. Četiri su ugla te mreže pričvršćena dvama ukriže-nim, lučno savijenim prutovima, a na mjestu gdje se križaju spojeni su još dugačkim drškom. Budući da se pri nailasku ribe nad mrežu mora hitro djelovati, domišljati su ribari povezali mrežu i vlastito uho tankom uzicom (u Podravini zvanom poslušalin), kako bi već pri prvom dodiru ribe s mrežom reagirali. Istoj skupini pripadaju manje mreže u obliku tuljca, okomito obješena o kružni okvir s drškom.
U specijalne se mreže ubrajaju i one koje se naglo uranjaju. Njihova mrežna površina zauzima puni krug, a obod je opterećen utezima i opskrbljen uzicom za stezanje. Kad ribar – stojeći u čamcu ili uz obalu nad plićim mjestima spazi ribu, baci na nju mrežu koja, brzo tonući, prekrije lovinu, a zatezanjem konopca posve je opkoli.
Ribari su primjenjivali i način kojim se lovina izravno napada ostima. To se ribolovno sredstvo sastoji od neke vrste željezne vilice (s više oštrih zubaca jednake dužine), na taknute na držak dugačak i do 5 m. Pio veći noću uz svjetlo, ribar snažnim zamahom ostima probada lovinu. Neki su ribari umjesto ostima plijen napadali i sabljom.
Ribolov s umjetnim svjetlom (pod sviću) jadranski su ribari poduzimali za proljetnih i ljetnih mrakova, hvatajući mahom plavu ribu. U novije su vrijeme čamac opskrbili petrolejskom ili acetilenskom svjetiljkom, a ranije su to rješavali jeftinije, ali manje udobno: na željeznoj rebrastoj podlozi (svićalo) palili su granje od smrekovine.
Uz vabljenje svjetlom raspolagalo se i posebnim sredstvom za plašenje riba te tjeranje prema mreži ili vrši. Drvenom su kijačom udarali po vodenoj površini, izazivajući zvuk koji je uznemirio ribe, pa je mogao pokrenuti čak i velikog soma, skrivenog u mulju.
Za čamce namijenjene ribolovu posebno je važna bila pomna izvedba. Stranice plovila morale su biti glatko istesane da ne oštete mrežu. Na slatkim je vodama bio u uporabi čun, izduben od jednog komada debla (približno dugačak oko 4 m, a širok oko 80 cm), te čamci sastavljeni od dasaka borovine ili jelovine. Na slanim se vodama riba-rilo malim brodicama (kaić, gajeta, leut).
Prema uobičajenoj podjeli rada ribolov je, kao i lov, u pravilu pripadao muškim poslovima.
