Novljanski mesopust

Primorski grad Novi Vinodolski uspio je sačuvati isključivo usmenom predajom, neke prastare običaje. Jedan segment tih narodnih običaja, najbučniji, najveseliji najneposredniji ,odvija se svake godine na prijelazu iz zime u proljeće .
“Po običaju i navadi staroj” uz “bubanj i muziku” ispočetka nečujno i neprimjetno zatim sve glasnije i veselije uvlači se nas NOVLJANSKI MESOPUST u naše kuće. Tako se već stoljećima rada i pojavljuje svake godine novi mesopust.
Teško je utvrditi njegov početak ali usmena predaja kaže da je stariji i od VINODOLSKOG ZAKONA tj. 1288 godine.
Mi Novljani sa ponosom kažemo: “ovako je mesopusni običaj obavljal moj otac, moj ded i si moji stariji, pa neću ni ja prekinut tu visoku, oku ugodnu, a srcu dragu uspomenu na slavnu prošlost moga grada. A od kuda je taj NOVLJANSKI MESOPUST?
Nema ni krsnog lista niti novljanske domovnice, a ipak je NOVLJANSKI.
Usmena predaja kaže: U davna vremena živio je u okolici Novog neki silnik, tiranin, haračlija koji je pustošio naš Grad i okolicu. Tko zna koliko je dugo trajala ta tiranija, dok nije jednog dana uspjelo narodu novljanskomu uhvatiti silnika, osuditi ga, objesiti i riješiti se zla, sto je popraćeno veseljem, pjesmom i igranjem kola.
Obljetnicu takve velike pobjede nad zlom trebalo je obilježiti i proslaviti.
Umjesto tog smaknutog silnika , na tim obljetnicama narod bi napravio lutku od slame – MESOPUSTA – i na toj lutki ponovo iskalio sav bijes za nedjela i zlo, koje bi Grad
zadesilo u protekloj godini.
Tako predaja kaže, a narod je oko toga ispleo složenu pučku dramu, koja je ušla u život i krv novljanskog puka. I tako je običaj upleo u svoje življenje.
Mesopusni običaj počinje sa prvim četvrtkom , a završava na cistu sredu – pepelnica.