Slavi se sveti Stjepan ili Stipanjdan kao zapovjedni blagdan. Kako je poznato, prvi dan Božića nema derneka i on se slavi zajednički kao najveći obiteljski blagdan, dok se na Stipanjdan održava
dernek i narod se zadržava kod crkve sve do noći.
Naročito su božični derneci bili značajni za momke i djevojke, jer su jedino na njima imali priliku da se zajednički provedu i zamjeraju, a od toga dana počinjale su ženidbe i udaje koje su trajale do Poklada.
I dok bi se završila misa, čitav puk bi izišao na seosku cestu i prostor oko crkve i otpočela bi se zajednički piti rakija u soprama. Tu bi se pilo, mezilo i pjevalo. Svi zajedno, stariji i mlađarija.
Običaj bacanja jabuka na svetog Stipana
Tada bi otpočelo bacanje jabuka, što je bio veoma zanimljiv običaj.
Cure i mlađe žene prije i svastike bacale su se jabukama u svoje momke, svake i zetove. To je bio znak ljubavi i osobitog prijateljstva.
Kad bi jedna djevojka bacila nakićenu jabuku svomu momku, onda bi je momak uzeo i znao da mu ona na taj način želi iskazati svoju ljubav.
Nakićena jabuka izgledala je ovako:
Kroz veliku jabuku provučen je konac s dva kraka i na svaki je nanizano razno suho voće pomješano s kockama šećera i nekim papirnatim ukrasom, a na krajevima privezano nekoliko pataka kao zlato žutoga duhana. To su se zvale grotulje koje su bile dugačke do jednoga metra.
Tradicionalna potvrda za udaju i ženidbu
Ako je cura bacila momku grotulju pred svim prisutnim, onda bi za nju bila velika uvreda ako joj on ne bi uzvratio bacanje jabuke ili naranče. To je bio znak da se djevojka ne treba više uzdati u toga momka. Međutim, ako joj on baci veliku i nagrizenu jabuku, onda je ona dobila dokaz pred svima koji je okružuju da je momak voli i da će je oženiti.
Dobivene okićene jabuke — grotulje momci, mladi zetovi i svaci objesili bi o sebi kao neki dragocjeni dar i tako šetali kroz puk dok bi se patke duhana skoro dodirivale zemlje.
Muškarci su se na taj način isticali u puku i ponosili, a osobito oni iz bogatijih kuća.
