Mrtvac, mrtavac (dolina Lužnice, Slavonija), mrtac (Crna Gora, Dalmacija), mrtvec ili mrlič (Samobor) se pere toplom vodom zagrijanom na vatri zapaljenoj izvan kuće, a voda od pranja se prolijeva u rijeku ili iza ograde, gdje nitko ne može stupiti nogom. Vodi se ponegdje dodaje i crno vino (Sarajevo), a u području Homolja momci i djevojke u nju polažu oblutke i cvijeće. Često se mrtvo tijelo samo istrlja vlažnom krpom (Makedonija) ili vlažnim predivom (Levač). Muškarce peru muškarci, žene peru žene, a svećenike pripadnici njihova staleža. Rodbina ne običava nazočiti pranju. Predmeti uporabljeni pri pranju mrtvaca: maramica, sapun, zdjela, češalj, smatraju se nečistima i bacaju se. Vatra za zagrijavanje cesto se gasi vodom za kupanje, oslaci drva bacaju se u rijeku, a kotao se provi ne.
Kruh i sol stavljaju se mi Ivani U ruke kao apotropeji; sol se nikako ne smije ukopati zbog kućile sreće (Boljevac). U Srba se lijes prije uporabe često kadi kučinom, sumporom i barutom, pri Čemu dvije stare žene mrmljaju riječi za prizivanje duhova. Moć obrane posjeduje i crveni konac s kovanicom položen na mrtvački pokrov u obliku križa (Levač, Hercegovina), kao i no), zaboden u pod pokraj uzglavlja (muslimani u Bosni i Hercegovini). Mrtvački pokrov, van jednostavno pokrov, noću se mrtvacu stavlja i preko lica, dok je danju lice otkriveno.
Kao i u Rusa, tako se i u Srba i I i hrvata mrtvacu stara košulja podere na tijelu i ne provlači preko glave (Levač, Slavonija).
Poslije pranja mrtvaca se odjene u lijepu, uglavnom novu odjeću, kao za odlazak u crkvu, Muškarcima se uvijek stavlja kapa, odnosno fes te pojas ili crvena traka koja ga zamjenjuje. Neženje se odjene kao za vjenčanje, a djevojkama se glava okiti mladenkinim vijencem. I udane se žene često se pokapaju u njihovu vjenčanom ruhu koje su sačuvale (Samobor). U Slavoniji se mrtvacu ne daju kožni predmeti (primjerice čizme), jer bi se mogao vratiti iz mrtvih (Otok). Razlog tomu je vjerovanje da mrtvac tako dugo hoda uokolo dok ne podere obuću .
Do sprovoda, koji je nekoć mogao uslijediti na sam dan smrti, danas pak najranije 24 sata nakon smrti, mrtvac leži na odru u kući ili izvan kuće, i do odnošenja se brižno čuva. S bdijenjem, odnosno čuvanjem mrtvaca povezan je cijeli niz pradavnih običaja kojima je s jedne strane svrha zaštititi dušu mrtvaca od zlih demona, a s druge pak štititi ostale od štetnih djelovanja mrtvaca. Tako kod glave mrtvaca na odru gori svijeća (Često u posudi s nekuhanom pšenicom: Đevđelija) ili uljna lampica, očigledno stoga da pokojnikova duša ne bi morala lutati u tmini na onome svijetu. Kraj mrtvaca je položena posuda sa svetom vodom kojom ga posjetitelji po dolasku poškrope. Na mrtvaca na odru često se polaže srp, očigledno da bi se spriječilo nadimanje mrtvog tijela. Smatram da je taj srp sredstvo za obranu. Psi i mačke se zatvaraju kako ne bi preskočili preko mrtvaca jer bi se mogao vratiti među žive kao vampir, vukodlak, tenac, a pokojnikova bi duša morala stupiti pred Boga u obličju jedne od spomenutih životinja.
Posvuda je običaj da se mrtvacu vežu ruke i stopala, često crvenim koncem (Kosovo; Vlasina). Ruke su prekrižene, u Hrvatskoj i Slavoniji pak samo ako je pokojnik bio krsni kum, u suprotnom su položene uz tijelo. Djeci se ne povezuju ruke i stopala, jer se ona smatraju bezgrešnima. Kako usta ne bi ostala otvorena, brada se veže rupčićem. (Takav je običaj postojao i u starih Grka.) U Samoboru se tom rupčiću pripisuju magične moći; osobito se pred sudom s komadićem tog rupčića u cipeli može pridobiti protivnika na šutnju (vjerovanje u analogiju). Mrtvačeve oči ne smiju ostati otvorene jer bi mogao za sobom povući jednog ili dva živa čovjeka; stoga se zatvaraju, a prema potrebi na kapke se polažu i kovanice ili krhotine. Poznat je običaj u Skopskoj Crnoj Gori da se mrtvo tijelo tijekom noći prekrije ribarskom mrežom kako se mrtvac ne bi pretvorio u vampira i nekoga povukao za sobom. (Mreža kao sredstvo za protjerivanje susreće se i u Kašuba.) Srbi ponegdje pokojniku, ako je stariji od 20 godina, osmude dlake na tijelu blagoslovljenom svijećom.Da se zločinci i krivokletnici ne bi vratili među žive, prije ukopa ih se ranjava (rezanje tabana, jednog nožnog prsta ili tetiva u koljenu); time se osujećuje namjera đavla da napuše mrtvo tijelo i pretvori ga u vampira, jer će zrak izlaziti kroz ranu. S istom nakanom se u području Levača pokojniku koji je umro bez svijeće nanese ozljeda na čelu ili vratu, odnosno načnu ga.
U Zagorju se vjeruje da mrtvac u ponoć zadrhti, uzdahne i otvori oči. Od ostalih priprema koje valja obaviti nakon smrtnog slučaja spominje se prekrivanje, odnosno zastiranje zrcala, što bi prema hrvatskom vjerovanju trebalo spriječiti da se u kući ugleda još jedan pokojnik (Samobor) ili da pokojnik noću ne ustane (Bakar). Prema Sartoriju, pri tumačenju tog običaja valjalo bi poći od djelovanja zrcala u koje se čvrsto vjeruje, pri čemu zrcalo može vezati dušu ili smrt uz kuću. Svi poslovi članova domaćinstva staju do zatvaranja groba – predenje, tkanje, metenje, češljanje, mljevenje, kao i svi poljski radovi. Kuhanje je u kući ili posve zabranjeno ili se za to brinu rođakinje i susjede.
Običaj da se usnule nakon smrtnog slučaja u kući odmah probudi ima korijene u primitivnim predožbama duše: duša što u snu boravi izvan tijela mogla bi pri susretu s dušom preminuloga pretrpjeti štetu ili biti odvedena. Tu bi moglo biti riječi i o vjerovanju u sudjelovanje: usnuli bi mogao također pasti u vječni san.
Općenito je prisutno vjerovanje u nečistoću mrtvoga tijela, kao i osoba i predmeta koji s njim dolaze u dodir. Iz toga vjerovanja potječe niz običaja: vatra se u kući gasi, voda se prolijeva iz svih posuda odmah nakon smrtnog slučaja ili iznošenja mrtvaca, čak i u susjednim kućama. Onaj tko bi je pio, izgubio bi svijest. Izlijevanje vode puk često tumači kao da mrtvac ne bi trpio žeđ na onome svijetu. U Srba se kruh, spravljena jela i podmiješani kvasac također smatraju onečišćenima i bacaju se. Novi podmiješani kvasac valja donijeti iz susjedne kuće. Kad se primijeti da se netko sprema umrijeti, iz kuće se iznosi sjeme. Od bale lanenog platna od koje se rezalo mrtvački pokrov potrebno je kasnije prije uporabe odrezati komadić i vezati ga na trnoviti grm jer će inače netko u kući umrijeti (dolina Lužnice). Drugdje pak ta bala platna do sprovoda stoji na krovu (Levač). U Crnoj Gori i Hercegovini odreže se komadić mrtvačkog pokrova i veže se na stropnu gredu u blizini ognjišta (sjedište duše?). Iz straha da pri rezanju mrtvačkog pokrova uporabljeni nož ili škare više neće biti oštri, platno režu oštrim kamenom. Maretić i Čajkanović su skloni u tom običaju gledati relikt iz kamenoga doba, no ipak nedostaju analogije običaja u ostalih indogermanskih naroda.
Iveri koji preostanu pri izradi lijesa gotovo se posvuda polažu u lijes ili u jastuk pod mrtvačevom glavom, katkad i spaljuju (na Kosovu). Posteljna slama se spaljuje, a odjeću je prije ponovne uporabo potrebno oprati, ali ne zajedno s odjećom živih.
Kuća u kojoj se žaluje označava se isticanjem crne zastave (Srbija) ili, kao u Hucula u Galiciji, vezanjem ručnika (Slavonija) ili rupca za glavu (Krapina) na prozor. Na dan smrti ne smije se ništa posuđivati, a ako se posudi, potrebno je stvar vratiti prije zalaska sunca (Kosovo).
Općenito vlada običaj da se pokraj ili ispod mrtvaca postavi posuda s vodom, vjerojatno stoga da se duša osvježi ili okupa. Često se na mjesto gdje je pokojnik preminuo polažu žrtveni darovi, primjerice tanjur pun žitarica s probodenim jajetom, koji se pri iznošenju mrtvaca iz kuće baca za njim zajedno sa sadržajem (Bosna i Hercegovina); zdjela s kuhanom pšenicom i čaša vode (Sarajevo); muslimani u Bosni i Hercegovini polažu na mrtvačevo uzglavlje posudu s brašnom.
Obavještavanje susjeda, rođaka i prijatelja o tužnom događaju obavlja se glasnim naricanjem ukućana ispred kuće, slanjem glasnika i zvonjavom smrtnog zvona. Nekoliko se muškaraca iz susjedstva zamoli da izrade lijes, druge pak, grobare, ukopnike, pokopnike, facigare (Samobor) da iskopaju grob. Tek u novije doba lijes izrađuje stolar, a grob kopaju profesionalni grobari. Grob, raku, smije se početi kopati tek na dan ukopa jer bi grob otvoren noću izazvao još jedan smrtni slučaj. Mjeru za lijes i raku obično se uzima prutom, trskom ili crvenom vunenom niti.
Prije početka kopanja groba grobno se mjesto blagoslivlja nizom obreda: paljenjem svijeće na uzglavku grobnog mjesta, kađenjem, polijevanjem vinom, križanjem grobnog mjesta lopatom i dr. (Boljevac, Skopska Crna Gora). Grob je obično dubok 1-1,20 m, a kosti pronađene pri kopanju pažljivo se skupe i polože zajedno. U Makedoniji (okolica Đevđelije) prethodno se operu, preliju vinom i nad njima se pročita molitva. Zamjetno je da u spomenutom kraju glavarica kuće određuje gdje će biti pokopan pokojnik. Mrtvački sanduk, kovčeg, lijes (Hrvatska, Slavonija), škrinja, škrinja (Lika, Dalmacija, Crna Gora), kapsela množ. (Poljica, Hvar), tabut (Slavonija) nije još posvuda uveden; u krševitim područjima gdje nedostaje i zemlje i dasaka, mrtvaci se često polažu bez lijesa u grobove usječene u stijeni, odnosno u rake. U gradiću Hvaru (Lešina), primjerice, gdje sam 1927. posjetio groblje, pokojnike se samo zamata u platno i polaže ili u obiteljsku grobnicu ili kao članove bratovštine – mornari i ribari udruženi su u Bratovštinu sv. Nikole – u grobnicu svoga udruženja, dok se sirotinju ukapa u zajedničku grobnicu.
Drugi način ukopa bez lijesa sastoji se u tome da se na mrtvaca u grobu položi neka vrsta krova ili da se iznad njega pričvrsti ležište od dasaka učvršćeno u bočne stijenke rake, takozvane sklopnice (množ.). Takav ukop zapazio je putnik Gerlach oko 1570. kod Smedereva .
Za putovanje na onaj svijet i nastavak života poslije smrti pokojnik se oprema različitim grobnim predmetima: djeci se u lijes, odnosno u grob stavljaju cvijeće, jabuke i igračke, djevojkama ručni rad, igle, vretena, zrcala i drugo, rodiljama model pluga za muško dijete i vreteno za žensko, hromima štaka. Vino što se pokojnima daje za put izvadi se pri otvaranju rake nakon nekoliko godina i smatra se ljekovitim (Bosna, Makedonija). Kruh, meso i vino kao grobne predmete zapazio je putnik Busbeque 1564. u Jagodini. Katolici radije stavljaju sličice svetaca i svetu vodu. Vrlo je rasprostranjen običaj da se pokojniku u usta, u šaku ili džep položi jedna kovanica. Taj običaj, za koji je u cijeloj Europi moguće naći paralele u starije i novije doba, Rohde, Samter, Sartori i drugi tumače kao otkup ostavljene imovine. Tomu odgovara bosanski običaj da se mrtvacu u šaku položi kovanica kako ne bi za sobom povlačio stoku. Prema pučkom tumačenju, kovanica služi i kao nagrada za prijevoz na otok blaženih ili za otkup mjesta na onome svijetu. U nekim krajevima Bosne kovanicu se polaže samo ako se pri kopanju rake pronađu kosti, pa se vlasniku groba prema zakonu želi nadoknaditi šteta. Slično kao što se iz rake iskopano vino smatra ljekovitim, tako se i mnogo godina kasnije pronađenim mrtvačevim kovanicama pripisuju moći odvraćanja i zaštite od zla (Đevđelija), a djeca ih nose kao talisman. Hodočasniku u Jeruzalem stavlja se i dobiveno pismo oprosta.
Obitelj i rodbina iskazuje svoje žalovanje za pokojnikom vanjštinom, odnosno mijenjanjem odjeće, tako da se ne nose zlatovez i jarke boje, a rojte s fesa i nakit se skidaju. Muškarci su osam dana, često i duže, bez pokrivala za glavu, četrdeset dana puštaju kosu i bradu, a žene i djevojke raspleću pletenice i na glavu stavljaju crni rubac. Crno je zapravo danas najviše rasprostranjena boja žalovanja, premda se kao relikt staroslavenskog običaja susreće i bijela boja: u okolici Otoka djevojke koje žaluju za svojim roditeljima pokrivaju glavu bijelom maramom, a u Hercegovini to čine supruge pokojnika. Bijelo je pretežita boja žalovanja i u muslimana u Bosni i Hercegovini (provincija). U tom smislu valja naglasiti da Slaveni smrt (žen. rod) zamišljaju kao ženu odjevenu u bijelo.
Pri smrti pastira životinjama se skidaju zvonca, a ovan predvodnik se ostriže (Vasojevići).
Nekad prevladavajući običaj, koji potječe iz indogermanskog doba, da se u znak žalovanja udara u prsa (plakati od lat. plango), da se lice izgrebe do krvi i da se odsjeku pletenice , danas je gotovo potpuno izumro slijedom službenih zabrana crkvenih i svjetovnih vlasti. Zakonik kneza Danila iz 1855, primjerice, zabranjuje muškarcima i ženama da u znak žalosti režu pletenice i da ih zatiču u rascijep na grobu. U okolici Gackog su se pri smrtnom slučaju čak i konjima rezale grive i repovi (prema Herodotu IX, 24, Perzijanci su ostrigli dlaku konjima svojih vojskovođa palih kod Plateje).
