Običaji i tradicija Majčinog Dana

K tebi majko misli lete…

U Europi se odavno slavi majcin dan. Ovdje u Brazilu ga slave takoder intenzivno. Sjecaju se i živih i mrtvih majki. I sveta misa je uprilicena na velikom Braslijanskom groblju ”Campo da Esperanca“ – Polju nade. Groblju jednostavnom, punom stabala manga, ali bez mogucnosti ostavljanja cvijeca u vazama zbog straha od množenja komaraca prenosnika malarije.

Majka! Kad izgovorim ili napišem tu toliko emocionalno obojenu rijec, uvijek se sjetim naših žena koje su nabrajajuci za pokojnim majkama ponavljale jedan tako jednostavan, a toliko rjecitošcu nabijen stih: ”Majko, majko puna usta majke“. Da, ta rijec je toliko velika i toliko duboka da na nju nitko ne ostaje ravnodušan. Majka, samo jedna i jedina! Zato su možda nepravedno prolazile one macehe, koje su se trudile nadomjestiti majku (poznati su primjeri u književnosti gdje su one osobito u bajkama dobivale najgore ocjene ”Pepeljuga, Snjeguljica…“.)

Kada hocemo nekoj ženi izreci najvecu pohvalu kažemo Dobra je kao majka. A kada hocemo izraziti nepravdu kažemo da se prema nama odnosi macehinski. Kada pak netko želi nekoga najžešce uvrijediti psuje mu majku (od ovog naši zemljaci nažalost nisu imuni). Stariji su se više suzdržavali, iako je bilo loših primjera ne samo psovanja nego i zlostavljanja majki vlastite djece. Necu navoditi primjere. Znadete ih i vi. Danas su pak prevladali vulgarizmi koji govore o našen odnosu prema necem najsvetijem – majci. Na žalost!

Mati, majka, mama, mater, Mutter, madre, mae, mother, nena… Svugdje, u svakom jeziku ”puna usta majke“.

To ime covjek zaziva u tjeskobi i boli i u radosti i u veselju. A i na smrtnom casu. Dozivamo je u pomoc kada nikog drugog ne pomaže dozivati.U nas je bio lijep obicaj da se i svekrvu iz poštovanja prema njoj, a iz ljubavi prema svome suprugu zvalo mama. Ipak znalo se da je majka jedna.

O majci su ispjevane bezbrojne pjesme i napisane tisuce stranica proze. Meni je sada pred ocima ”Mater dolorosa“ iz Cardacke crkve. Koliko je naših majki ostalo žalosnih i neutješnih u minulom ratu! Koliko je njih, ako im sinovi preživješe rat, željno ponovno ih vidjeti, jer su oni negdje daleko? Možda i nemaju dovoljno vremena, tare ih taj gramzljivi svijet koji se mjeri eurom i dolarom. A možda je ovo ipak prigoda da nam budu ”puna usta majke“ sada, odmah, da ne bude kasno, tek u nekom tihom našem grobljanskom nabrajanju i grcanju u suzama. Da ne budemo poput slovenskog pisca Ivana Cankara koji se gorko ispovijeda ”urbi et orbi“ ne bi li umirio savijest. Naime, on gospodicic dolazi na školske praznike cije školovanje majka jedva placa teškim radom i gladovanjem. Zaželio je kavu. Majka je ostala razrogacenih ociju, jer nije imala ni kruha, a kamoli kave. Ipak, ucinila je sve. Zaradila je za sina šalicu kave. Nažalost, sin ju je grubo odbio s prigovorom da je kavu predugo cekao. Toga casa, svjedoci Cankar, ugasio se sjaj u majcinim ocima. Shvatio je pogrešku. Pekla ga je rana boli nanesena majci. ”Ispricat cu joj se kasnije“, pomislio je, no nije  to ucinio. Cvrsto je odlucio ispricati joj se kad pode u grad u velike škole. No i opet mu je nedostajalo hrabrosti. Tješio se da ce joj se ispricati kad se pnovno vrati kuci. Bilo je prekasno. Mogao je samo ridati na siromašnom humku pokojne majke koja je zacijelo oprostila svome sinu. Jer, majcino srce ne može ne oprostiti.

Živo me se kao curice dojmila propovijed našeg župnika fra Valerija Jurica. Surova i sirova jest, ali je pouka tako zorna i ostavlja bez daha. Homiletickom vještinom izazvan je u crkvi tajac, a mnoge naše žene zaplakaše.

Dakle, zlocesta snaha je mrzila svekrvu. Zato zatraži od supruga da majku ubije. On se tome protivio, lagao zloj ženi da ju je ubio. Ali, ova zatraži majcino srce. Sin to ucini. Uze majcino srce i ponese ga goropadnici. Nato sin padne i udari se, a majcino srce progovori: ”Sine moj, jesi li se jako udario?“

Možda su ovo za nekoga bapske price, ali pouku nitko ne može osporiti. Mene je pak uvijek mucilo kontrastno prikazivanje svekrve i snahe. Valjda je rijec o iznimkama. Slicnih motiva ima i u ”Šumi Striborovoj“ našeg hrvatskog Andersena Ivane Brlic-Mažuranic (na pr. ”Snah zmija“.)

Mislim ovih dana na sve naše majke, koje se trude odgajati djecu lišene pomoci baka i djedova u uzavrelom svijetu profita, na one koje samuju, a ”teško je biti sam. Teško je biti slab. Bez igdje ikoga“ (T. Ujevic.)

Mislim i na naše drage majke koje pocivaju na grobljima. Mislim intenzivno i na svoju pokojnu majku, obracajuci joj se rijecima velikog pjesnika Matoša:

Gledo sam te sinoc. U snu. Tužnu. Mrtvu.

U dvorani kobnoj, u idili cvijeca,…..

Sve baš, sve je mrtvo: oci, dah i ruke,

Sve, što ocajanjem htjedoh da oživim

U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Samo kosa tvoja još je bila živa,

Pa mi rece: – Miruj! U smrti se sniva.

Utjeha kose -Antun Gustav Matoš

Prilažemo još par ljepih pjesmica s temom majčinog dana:

Piše: dr. Ružica Šušnjara Sarić

Tekst preuzet: Hasic.dk

Komentari