IME ISUSOVO je i prema drugoj liturgijskoj tradiciji nedjelja između Nove godine i Bogojavljanja. Katolici prigodom susretanja jedan drugog rado pozdravljaju sa Hvaljen Isus! a odgovor uvijek glasi Uvijek hvaljen, odnosno služe se s raznim dijalektalnim varijantama ove arhaične formule, koja je proširena u katolika srednje Europe, ali u zapadnim europskim zemljama nije. S imenom Isusovim se hrvat služi od starih vremena, u svim prigodama, kada se zatraži njegova pomoć. Naime, ne počinje dan bez upute poziva k Njemu, ne ide se na spavanje, poglavito djeca kazuju molitvicu, ne sjeda se za stol i blaguje, dok mu se ne obrate, ne reže se kruh, ne jede se prvo voće i povrće bez spomena njegova svetog imena, ne održavaju se čak ni razni obredi: kršenje, svatovi ili sprovod, da se ne bi spomenulo ime Isusa Krista i da se ne zatraži od njega blagoslov i pomoć, što dovodi do sreće. Veliki broj hrvatskih pučkih molitvica čuva razne slojeve iz starine, iz bogate kršćanske tradicije. No čak i u pučkom liječenju traži se Isusova pomoć.
Blagdan IME ISUSOVO prema liturgijskoj tradiciji slavi se prve nedjelje između Nove godine i Vodokršća (6. siječnja).
Bog je objavio svoje ime da mu se ljudi klanjaju pod tim pravim, jedino autentičnim imenom. Ime – to je Bog sam. Bog se toliko poistovjećuje sa svojim imenom da govoreći o njemu govori o samom sebi. To je ono Ime koje se ljubi, hvali, sveti. Ime strašno, ime vječno. Ono upravo za veliko ime svoje, radi imena svojega djeluje u prilog Izraela, a to znači: radi svoje slave, zato da bude priznavan velikim i svetim.
Isus očitujući sebe kao Sina, objavljuje da je Otac, ime koje najdublje izražava biće Boga. Taj Otac čiji je Sin Isus proteže svoje očinstvo i na sve one koji vjeruju u njegovog Sina.
Isus moli Oca da proslavi svoje ime i poziva učenike neka ga mole da to ime sveti: Bog će to i činiti očitujući svoju slavu i svoju moć.
Pozivajući se na Isusovo ime učenici ozdravljuju bolesne, tjeraju zle duhove, čine svakovrsna čudesa.
Uskrisivši Isusa i posjevši ga sebi zdesna, Bog mu je dao ime iznad svakog imena: novo ime, koje je isto što i Božje ime.
Kršćanska vjera znači vjerovati da je Bog uskrisio Isusa od mrtvih, priznati svojim ustima Isusa Gospodina, zazivati ime Gospodnje. Ova tri izraza u stvari znače jedno te isto. Prvi kršćani rado sebe nazivaju onima koji zazivlju ime Gospodnje. Tim dajući tako do znanja da Isusa priznaju Gospodinom.
Sunce se na ikono-grafskim predstavama pojavljuje s dvanaest zraka, ovdje je pak riječ o dvanaest apostola. Krist se poistovjećuje sa suncem, a apostoli s njegovim zrakama. No Isus u kršćanskoj tradiciji znači čak i više, naime, sjajniji je od nebeskih tijela.