Danas je u nas sasvim normalno roditi se u bolnici, štoviše ne preporučuje se porod kod kuće iako se na zapadu sve više žena odlučuje upravo za porod u svom domu. U petrinjskom kraju sve do kraja Drugog svjetskog rata, ali i mnogim slučajevima i nekoliko godina iza njega bilo je sasvim normalno da se žene porađaju u svojoj kući, uz prisutnost babice te nestrpljive obitelji.
Vjerovalo se da cijela obitelj, ali prvenstveno majka i njezino ponašanje za vrijeme trudnoće najviše utječu na samo dijete, njegov karakter i zdravlje, ali i činjenicu kakav će biti porod. Religija je imala velik utjecaj, a s njom su dolazile i razne zabrane te se trudnica morala čuvati od tzv. uroka. Također, za trudnu se ženu uobičavalo govoriti da je ‘kuljava’.
Dijete je najuzvišenije što žena može i mora donijeti na svijet, stvoriti u svom životu pa su trudnu ili ‘kuljavu’ ženu svi nadgledali i pazili, a ponajviše svekrva i ostale starije žene u obitelji pa čak i susjedstvu.
Evo koje je zabrane i pravila morala poštovati trudna žena:
Zabranjeno joj je posjećivati kuće u kojoj leži mrtav čovjek.
Zabranjeno joj je piti alkohol i pušiti.
Ne smije odlaziti na sahrane.
Mora se kloniti svega neugodnog i ružnog jer u protivnom dijete može imati loše karakterne osobine pa čak i fizičke mane.
Ono što se preporučalo trudnoj ženi bilo je obilata hrana i piće, međutim treba uzeti u obzir da tada nije bilo raskošnih trgovina u kojim se moglo kupiti svega i svačega te je opskrba hranom najviše ovisila o ćudi prirode u pojedinoj godini pa su obilata hrana i piće najčešće bili rijetkost. Također, u obitelji je trudna žena imala drugačiji status pa su je članovi obitelji ponekad poštedili teškog rada, a u javnom prijevozu i na javnim mjestima ustupalo joj se mjesto te je imala prednost ukoliko negdje čeka u redu.
Porod je bio veliki rizik, a liječnika nije bilo mnogo kao danas pa su se prije poroda žene pričestile i ispovijedile te čak pripremile odjeću za ukop i svijeću, ukoliko cijeli porod krene stranputicom.
Pri porodu žena je bila odvojena u sobi ili paravanom ukoliko je kuća bila mala. Pomagale su joj susjede, svekrva ili, ako su bile te sreće, babica, odnosno žena koja je imala najosnovniju medicinsku naobrazbu. Sve do sredine 20. stoljeća u Petrinji je zbog ovakve prakse zabilježen velik postotak smrtnosti djece i majki na porodu.
Zanimljiv je bio običaj vezan uz pupkovinu. Naime, žena koja je asisitirala pri porodu odrezala bi pupkovinu te je zavezala i pospremila. Kada bi dijete krenulo u školu pupkovina se vadila na svjetlost dana i dijete ju je moralo razvezati kako bi mu se pamet razvezala i kako bi bilo uspješnije u školi.
Ako je porod bio zdrav i sretan, slijedilo je slavlje u obitelji te posjete rodbine, prijatelja i kumova. Rodilju obilaze žene i nose joj hrane i pića te s njom razgovaraju o porodu i podsjećaju je na zabrane i pravila kojih se mora pridržavati da dijete dobro napreduje, a ona čim prije spremna za daljni posao.
Dijete je bilo dobro umotano u povoj, a posebno se pazilo na povijanje nogu da mu ne budu krive. Ležalo je u ležaljki napunjenoj perjem, koja se zvala polster te je prvih dana bilo stalno uz majku na krevetu, a kasnije se čedo selilo u zipku ili u kinderbet.
