Duboka je privrženost hrvatskih seljaka uzgoju vinove loze i vinogradarstvu, lako lozu nisu poznavali u svojoj pradomovini, nakon dolaska na sadašnji prostor preuzeli su tehnologiju uzgoja i prerade te drevne mediteranske biljke i posve je udomaćili u svoju kulturu. Sve do druge polovice 19. st. vinogradarstvo je bilo vrlo značajna poljodjeljska djelatnost. Širenjem filoksere tada dolazi do odredene stagnacije, ali nakon provedene regeneracije loze (pretežno između 1890. i 1912.) postupno je vinogradarstvo opet zauzelo svoje mjesto u seoskom gospodarstvu.
Prirodne osobitosti položaja Hrvatske, smještene na razdjelnici srednje Europe i Sredozemlja, uvjetovale su izgled vinograda i sorte grožđa. U primorskom dijelu – od Istre do južnog Jadrana – trsje se uzgaja na omanjim terasastim položajima, a sorte su prilagođene blagoj i sušnoj mediteranskoj klimi. Vinogradi u kontinentalnim područjima (Međimurje, Zagorje, Prigorje, Pokuplje, Moslavina, dijelovi Slavonije, Podunavlje) položeni su na sunčanim stranama brežuljaka, na visini između 110 i 350 m, a sorte prilagođene vlažnijoj i oštrijoj srednjoeuropskoj klimi. No, valja spomenuti da se posvuda sadilo po nekoliko trsova i neposredno uz kuću, na podupiračima. Ljeti su svojim lišćem te brajde, odrine pridonosile hladovitosti prostora.
Mnogo je truda trebalo uložiti da se dobiju grožđe i vino. Zemljište na kojem se namjeravao uzgojiti vinograd ponajprije su duboko prekopali. Kopanje pijukom i motikom i do 80 cm dubine (rigolanje) obično se obavlja zimi. Kad se u rano proljeće stavljaju sadnice, očekuje se da će se prve godine loza prihvatiti, druge razviti, a tek treće dati plod. Različita je bila praksa podupiranja biljke. U primorskim predjelima gdjegdje ih uopće nisu podupirali, ili bi ih vezali uz kamene ograde, dok je u unutrašnjosti bilo uobičajeno oslanjanje trsa na kolac. Stavljanje novih kolaca, također je proljetni posao, dopunjen vezanjem, što se nekad radilo raženom slamom, vrbovim šibljem, likom ili usukanom vunom.
Redovan je posao i rezidba. Slabe su rozgve s trsa uklanjali posebnom vrstom noža široke oštrice sa srpastim završetkom (kosir) u novije doba vinogradarskim škarama. Slijedilo je prvo kopanje (motikom, gdjegdje i ralom), kojim se zemlju odgrtalo od trsa, zatim se gnojilo, a onda po drugi put kopalo zagrćući zemlju uz trs i prekrivajući gnoj. Zaštićivanje loze od bolesti provodilo se zasipavanjem sumporom, te prskanjem modrom galicom pomiješanom s vapnom (prije iz običnoga vjedra s pomoću grančice, poslije mehaničkom leđnom prskalicom). Da bi se sačuvala vlaga oko nasada te suzbio korov, još se nekoliko puta okopavalo.
Kad je grožđe počelo dozrijevati, valjalo ga je čuvati od ptica. Od zobanja su ih pokušavali odvratiti stavljanjem strašila ili neke vrste vjetrenjače (Idopotec) drvenih krila koja su stvarala buku. No, prakticiralo se i unajmljivanje posebnih čuvara (pudari) koji su, boraveći u to doba u vinogradarskim kolibama, nadzirali trsje.
Berba je zajednički posao svih ukućana, a odlikuje ga posebno dobro raspoloženje berača. Odrezanim grozdovima punili su vjedro, iz njega presipali u oveće plosnate posude (brenta), a njih su berači na leđima prenosili do velike kace i ondje ga odmah gnječili rašljastim štapom. Kaca je često bila postavljena na kola radi transportiranja do kuće. U jadranskom području košarice s ubranim grozdovima istresali su u životinjske mješine, koje su sami umjeli pripremiti od vlastitih koza ili ovaca. U njima se grožđe prenosilo do kuće na leđima magarca ili mazge. Ondje su ga istresli u široku pliću kacu te gazili bosim nogama.
Staru tradiciju gaženja grožđa zamijenili su preradom u tijesku, velikoj napravi od hrastovine. Funkcionira tako da grožđe, pohranjeno u donji dio tijeska, pritišće uteg pod težinom poprečne grede. Greda je spojena s vijkom, pa se vrtnjom vijka, još otežanog kamenom, cijeli pogon stavlja u djelovanje. Dobiveni sok (mošt) prelili su u bačvu i ostavili nekoliko dana da provrije. Nakon završene fermentacije izdvojili su trop, a tekućinu prelili u čistu bačvu u kojoj je mirovala do početka studenoga. Drži se da mošt postaje vinom oko Martinja (11. studenoga), pa je taj dan u sjevernim dijelovima Hrvatske ispunjen raznim vinarskim običajima. Vino se mora još jednom (oko Božića) ili čak i dva puta (i oko Svijećnice, 2. veljače) pretočiti da se ne bi ukiselilo. Time je posao dovršen.
Ostaje još da se preradi trop koji je u seoskim kućanstvima bio višestruko iskorišten. Prelivši ga vodom, uz dodatnu fermentaciju, dobivali su vrstu razrijeđenoga vina (bevanda) ako su ga ostavili da se ukiseli, dobili su vinski ocat (kvasina). Pečenjem u rakijskom kodu proizvodili su rakiju tropicu, lozovaču, a dodavanjem aromatičnog bilja i travaricu. Najzad, osušeni trop, pomiješan s drugim krmivom, bio je i hrana stoci.
Vlastito je vino kućnom gospodaru bilo predmetom ponosa, a koliba u vinogradu mjesto gdje se rado odmarao. Ipak, u seoskom je gospodarstvu vino u najvećoj mjeri bilo namijenjeno prodaji, sredstvo kojim se u kućanstvu pribavljao novac. Svjedoči o tome i natpis s vinske bačve iz Plešivičkog prigorja:
Prošalje prošal sveti Mihalj, grozd je dozrelil, ja sam ga bral.
Došal je došal sveti Martin mošta bu krstil vinček bum pil.
Došal bu došal sveti Jandraš, pak me buš pital, počem ga dam.
