Dijete najprije počne stajati i dubiti samostalno na svojim nogama. Dok majka ili netko drugi vježba dijete u stajanju na nogama, govori mu: dub, zelen dub, ja kolik dub! Tako se dijete navikne da bez ičije pomoći stoji uspravno na nogama. Iza toga dijete se uči praviti prve korake i ono ubrzo prohoda. U kući je to veliki događaj i radost za roditelje koji se osjećaju sretni što je njihovo dijete učinilo prve korake u životu.
Za te prve korake djeteta vezan je u gradskim sredinama i jedan običaj koji je značio malu kućnu svečanost. Majka napravi pitu koja se naziva postupaonica preko te pite dijete bi prekoračilo i prešlo, a zatim bi se upriličila kućna svečanost i pita bi se pojela.
U razvoju djeteta još su značajni neki momenti kao što je odbijanje od sise i prvi zubi.
Dijete se doji otprilike godinu dana. Ako majka ponovo ne zatrudni, što se u našim selima događa vrlo često, dijete doji i do četiri godine. Djeca se u tom slučaju vrlo teško odbijaju od sise, pa majke mažu bradavice biberom ili paprikom, tako da se djeca prilikom dojenja opeku i prestanu više dojiti.
Pojava prvih zubi u djeteta često je popraćena manjim bolom i svrbežom pa se djetetu davala korica kruha da žulja i ublaži bol. ikad ispane prvi zub u djeteta, običaj je da se baci preko kuće i kaže: »Bože, evo ti drveni, daj mi novi gvozdeni«. A tko opazi i nađe prvi dječiji zub, dužan je djetetu skrojiti košulju.
Rođendan djece nije se nikako slavio, jedino bi se negdje obilježio kad bi došao dan rođenja djeteta, otac bi ga toga dana potegao za uši onoliko puta koliko mu je godina, da bolje zapamti dan svoga rođenja i da zna koliko je godina navršilo.
