Razvojem tehnike i tehnologije unaprjeđuju se sredstva za vuču kao i oruđa za obradu zemljišta. Naši preci prema usmenoj predaji obrađivali su svoje zemljište u prvim danima nakon dolaska u današnji zavičaj najprimitivnijim sredstvima za rad. Zemlju su obrađivali isključivo ručnim alatkama koje su se bez obzira na razvoj tehnike zadržali i do današnjih dana. Najznačajnije ručne alatke za rad bile su motika, mašklin (pijuk), vile, grablje, srp, lopata (željzna i drvena), kosa i dr. Obrada zemljišta se postupno usavršavala, pa se pored ručne obrade počelo koristiti i domaće životinje: krave, volove, i konje. Krave su pored davanja mlijeka i mesa za prehranu služile za obradu zemljišta i vuču kola na kojima su se prevozli razni predmeti potrebni domaćinstvu, te se od krava i volova dobivalo dobro i kvalitetno meso i koža za obuću, tako su konji i magarci služili za obradu zemljišta, vuču zaprežnih kola, te prijenos raznog materijala na leđima sa samarima tamo gdje je kolima bilo nepristupačno. Tovari (magarci) manje su se koristili za vuču i obradu zemljišta, a više za prijenos raznog materijala. Sve domaće životinje davale su kvalitetno prirodno gnjojivo, koje se upotrebljavalo za gnjojenje zemljišta na kojem su se sadili ili sijali razni usjevi.
Razvojem tehnike, tehnologije i elektronike, a naročito poslije II. svj. rata, usavršavaju se sredstva za vuču i obradu zemljišta. Traktori, kombajni i kultivatori služe u zamjenu za volove i konje, a prirodno gnojivo je zamijenjeno umjetnim – dušičnim gnjojivom.
U selima većinom prije II. svj. rata 3/4 mještana posjedovali su konje, a gotovo svaka kuća imala je po jednu ili dvije krave. Bilo je obitelji koje su posjedovale konje, krave, ovce pa i koze. Postojale su čak i one obitelji koje su posjedovale u svojim štalama (pojatama) po dva konja, jednu ili dvije krave na desetke ovaca i janjaca, teladi i junadi ili rasplodnog bika pa i po dva vola.
Već za vrijeme II. svj. rata broj stoke se naglo smanjuje, a što dolazi do naročitog izraza poslije II. svj. rata. Poslije 11. svj. rata dolazi i do velikog osipanja stanovništva u selu. Jedni odlaze u škole, drugi na rad u gradove, dobrovoljno ili putem “obaveze”, a treći pak na rad u inozemstvo. Stoga kod stanovništva koje ostaje na selu postoji sve manji interes za uzgojem krupne i sitne stoke. Velike obiteljske zajednice se postupno raspadaju. Tamo gdje je prije II. svj. rata u jednoj obitelji bilo i do 15 članova, sada u toj kući jedva ima dvoje troje – čeljadi podmaklih godina. Sve je to uvjetovalo veliku stagnaciju i demografski pad pučanstva što je normalna posljedica da se na selima smanjio broj krupne stoke, a konji i magarci su potpuno nestali.
Pojavom traktora i teretnih automobila te njihovom širom upotrebom seoskom gospodarstvu, konji su na selima potpuno iščezli, volovi su nestali i prije, za vrijeme II. svj. rata, a jedino koja mlađa obitelj drži pokoju kravu. Žalosno je, ali istinito, da često djeca iz pučke škole sa sela moraju pitati majke koja je to životinja. Tako su postupno nestala i odgovarajuća stara sredstva koja su služila za vuču zaprežna kola i sve poljoprivredne alatke koje su se upotrebljavale kod obrade zemljišta, a koristile su se upotrebom konjske ili volovske vuče.
