Odlazak u vojsku - stari običaji i tradicionalne pjesme

Osim sijela i derneka u životu mladeži bio je važan odlazak momaka u vojsku. Ako bi neki momak bio proglašen nesposoban za vojsku, onda djevojke uopće do njega ne bi držale, nego su ga izbjegavale. Tko ne valja za vojsku, ne valja ni za cure. Takvi su se nazivali škarti što je za svakoga momka bila najveća uvreda.

I cura žali svoga momka kojega neće da odabere za vojsku:

»Šta je tebi moja barabice,

Pa ti doktur ne da trobojnice.«

Naime, običaj je bio da svaki momak kojega uzme u vojsku na pregledu stavi duži komad trobojnice na prsa kao vanjski znak da je odabran za vojsku, da svi u njegovu mjestu vide, osobito djevojke.

Odlazak momaka u vojsku djevojke su pratile s najvećim zanimanjem. To je bio rastanak na duže vrijeme. Djevojke su morale četkati i po nekoliko godina dok se momci povrate iz vojske kućama i budu spremni za ženidbu. Koji momak odsluži vojsku, smatra se da je zreo i za ženidbu. U vojsku se odlazilo obično u kasnu jesen kad gora žuti, odoše regruti. Svakom momku najteže je bilo što ga u Mostaru ošišaju, pa su o tom često maštali i pjevali.

Odlazak u vojsku bio je popraćen pjesmama:

»Kiša pada, Neretva se muti

Plači curo, odoše regruti.«

ili:

»Zbogom škarti, odoše regruti,

Sad se vama otvaraju puti.«

To znači da pravi momci odlaze i neće moći više dolaziti djevojkama na sijelo pa tu priliku mogu koristiti oni koji su nesposobni za vojsku.

Običaji pisanja pisma vojnicima

Veoma je zanimljivo dopisivanje seljačkih momaka i djevojaka. Iz vojske momci pišu dugačka pisma, a cure se trude da im što bolje dočaraju u pismima domaće prilike i tugu što nisu zajedno. Iz svakoga pisma izbija i nada da će se dani ipak izbrojati i dvoje mladih se opet sastati, uzeti i živjeti uvijek zajedno.

Ljubavno dopisivanje

Ali posebno je bila teška i zla sudbina onih naših djevojaka koje su stasale za udaju uoči prošloga rata. Njihovu ljubav prekinuli su zvuci bojnih truba, pa su momci otišli u rat da se tuku. Djevojke su ostale u selima da čekaju. To je bilo dugo i teško čekanje, tako da je cvijet djevojačke mladosti prošao i one su već mlade ostarjele i potpuno se izmijenile. Tako momak poslije rata pjeva:

»Curo, milo, kam’ ti rumenilo

Što no ti je tori jest osme bilo.«

A još su gore prošle one seljačke djevojke čiji se momci nisu nikada povratili svojim kućama, nego izginuše u ratu te tako ostadoše i bez groba i bez spomenika. Razočarana djevojka poslije rata pjeva: